Priča o životu Smokija Samardžića: “Živimo u vrijeme ala i aždaja”

Ljubiša Samardžić (1936-2017), preminuo je sinoć u Beogradu. Podsjetimo se kako je protekao njegov život i kako je nastajalo njegovo djelo.

Foto: Kurir

Jedini glumac sa ovog prostora koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji poklonio se publici 30. marta u Domu omladine, na otvaranju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma.

Tada je premijerno prikazan njegov dokumentarac “Panta rei”, u kojem Samardžić dao intimno, iskreno i dirljivo svjedočanstvo o svom detinjstvu, porodici rudara iz koje je potekao, dolasku u Beograd na studije, razlozima zbog kojih je izabrao glumačku profesiju, svojoj supruzi, sinu koji je preminuo, ćerki, unucima, ali i o vremenu u kojem je živeo.

Smoki, Šurda, Voja, Goluža, Boško Simić… Moglo bi u nedogled.

Obavio je, sigurno, rudarski glumački posao pre nego što je preuzeo rediteljsku palicu.

“Godine mi ištu samo miran san. Udaljavam se od stvaralaštva jer ova zemlja nije zemlja Kurosave, koji je u stotoj godini snimio veliki film Krvavi presto”, rekao je jednom prilikom.

Bio se primirio, kako to valjda ide kada vam život zada najteži udarac. Tako se valjda računa smrt njegovog sina, kao nokaut.

Ipak, rad je smatrao svetinjom, a ne teretom, kao i njegova supruga Mira, i rad ga je u ono nedoba pred odlazak Dragana Nikolića čuvao.

“Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću moći da izdržim i da će mi uskoro doći kraj, ali me je Mira trgnula i natjerala da radim jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka”, govorio je.

Supruga mu je bila najsigurniji saradnik. S njom je jači, govorio je, sa njom odoljeva prijekim pogledima i, da nije njegove Mire da uvodi red u njegov stvaralački haos, siguran je da bi sve bilo drugačije.

“Kao što je ljubav presudna u životu junaka svih mojih filmova i serija, tako je i za mene bila presudna ljubav u izboru životnog saputnika. Zavolio sam prelepu, šarmantnu, pametnu i premladu Miru iz čestite građanske porodice. Vodio sam, dakle, računa s kim počinjem zajednički život. Osvajao sam je danima stihovima Salinasa: Ljudska česmo lijepa, izvore zadovoljstva dražeg od sviju, okrugla vodo, ženo naga, zar ću jednoga dana prestati da te gledam… Ili Oskara Daviča sa njegovom ‘Hanom’: ‘Čim sam joj vidio prsa nad vagom kroz izlog, između presečene narandže i sapuna, zavolio sam je što je najlepša, što je sva kao usta puna’.”

Upoznali su se dok je Mirjana još bila tinejdžerka.

“Ljetovala sam na Bledu. On je bio na nekakvom odmoru i šetao. Moja sestra je rekla: ‘Pazi, Ljubiša Samardžić!’, ja sam odgovorila: ‘Baš me briga’. Njemu je navodno zapao za oko moj tranzistor, a tek onda ja. Posle je rekao da lošiji tranzistor nije video u životu, a ja se nadam ni bolju ženu”, prepričala je svojevremeno Mira upoznavanje.

Sa njom je snimio i TV seriju “Miris kiše na Balkanu” kojom su razbili mnoge barijere, zbog čega se, kako je sam istakao, osećao “ponosno, zadovoljno, uspravno”.

“Živimo u vreme ala i aždaja, kada je svaki novi dan drugačiji od jučerašnjeg. Kapitalizam i kapitalisti gutaju i unesrećuju porodice i nemaju milosti. Pripadam starijoj generaciji koja pamti sklad, harmoniju, brižnost, poštovanje unutar kuće. I kada je čovjek čuvao svoju vrijednost. A moralni kredo naše porodice ostao je neukaljan prema svima s kojima smo se družili, od Tolmina do Đevđelije kada su i bombe padale.”

Ubi concordia ibi victoria, kako je definisao svoju životnu krilaticu; gde je sloga, tu je i pobjeda.

Jedan od intervjua dao je u u radnom ambijentu, u prostorijama njegove producentske kuće Cinema design. Možda je ispravno nazvati to kancelarijom, mada bi tačnije bilo rijeći da je to nešto poput malog muzeja, pisalo je u tom tekstu, koji vrvi od života i radnog elana.

U toj maloj filmskoj arhivi, na diskretnoj polici u blizini ulaznih vrata – šeširi. Jedan je od njih, na primjer, iz filma Smrt gospodina Goluže. Fotografija sa nezaboravnim osmijehom Ljubiše Samardžića kao Šurde iz Vrućeg vetra, djelićem ivice ovlaš je prekrila impresivni izraz lica Crnog Roka iz serije Kuda idu divlje svinje. Čudesan, vanvremenski pogled Malog, iz filma Jutro Puriše Đorđevića, našao se na fotografiji koja je bila nedaleko od one na kojoj je zauvijek zabilježen šeretski titraj oka Stanojla iz Sutjeske.

Nešto niže, ispod njega je očigledno stari kalendar, jer su mu isječeni datumi i dani, sa Titovim slikama. Lik Josipa Broza je i na nekolicini od brojnih fotografija na prostranom stolu u sredini, recimo onoj koja dokumentuje premijeru spektakla Bitka na Neretvi, filma koji i danas mnogi svrstavaju u antologijske. „Broz je prevashodno volio film i znao je šta znači njegov uticaj u zemlji i svijetu”, rekao je neobavezno Ljubiša.

“Liberalni kapitalizam nas nije usrećio, te sam sklon razmišljanju da je prošlost u vrijeme Tita bila bolja. Znalo se ko kosi a ko vodu nosi.”

U rediteljske i producentske vode zagazio je devedesetih, kada je, kako je ispričao, vojna policija u pola noći hrupila na vrata da mu sina odvede na front. Na Kosovo.

“Načelniku Vojnog odsjeka zaprijetio sam da mi briše sina sa spiska. U tom času, bilo je biti ili ne biti! Bio sam svjestan da je moj uticaj i popularnost u mnogim zemljama u okruženju bila nemerljiva. Tako smo nas dvojica odlučili da se bavimo filmom i serijama i da preživimo sve scile i haribde nemilih vremena. Sin je bio nosilac produkcije, vešt u komunikaciji sa ljudima. Imao je produkciju u malom prstu, a ja sam stvarao uslove za finansiranje i sklapanje koprodukcija”, govorio je.

U vrijeme blokade zemlje posto je čak i „švercer”.

“Uz prijatelje Bugare, Mađare i Hrvate preko granica sam dovlačio filmsku traku i koristio njihovu laboratoriju i postprodukciju. A teme i djela koja smo snimali bavila su se aktuelnom, bolnom svakidašnjicom, a imala su visoku estetiku i stvaralačku vrijednost. Uglavnom, da nije bilo mojih kontakata sa ljudima iz susjednih zemalja, ne bi bilo ni našeg mirnog sna”, ispričao je glumac.

A kada bi se osvrnuo unazad, na život, karijeru, osnovni utisak je: “Bilo je rašta i roditi se!”

“Odrastao sam u čestitoj rudarskoj porodici, rano ostao bez oca, divio se majci, „tigrici”, koja nas je izvela na put sa mizernom rudarskom penzijom. A bilo nas je troje djece. Iz takvog djetinjstva shvatio sam da sirotinja nije najstrašnija stvar koja može da se desi u životu. Kako sam rastao sa svakodnevnim dramama kraj rudnika i kada su zlohudne sirene najavljivale zlo u jamama, bio sam opčinjen etikom, dobročinstvom i solidarnošću rudara i ubrzo sam shvatio smisao opstanka u životu.”

Porodica mu je, volio je da ističe to, uvek bila uporište i osnov svih njegovih životnih premisa – morala, kućnog vaspitanja, harmonije unutar kuće, vrednoće, poštovanja čovjeka. Opstao je i zahvaljujući prijateljima, sudbinskim susretima sa Brankom Bauerom, Ivanom Hetrihom, Hajrudinom Krvavacem, Purišom Đorđevićem, Krstom Papićem, Boštjanom Hladnikom, Acom Đorđevićem, Žikom Mitrovićem…

Radio je sa skoro svim jugoslovenskim rediteljima, sa nekima se i družio, pa se tako i danas prepričava anegdota da se sa Hajrudinom Krvavcem sporio oko literature. Sa njim je sjedio u kultnom hotelu Evropa u gde je Šiba, kako su Krvavca zvali, imao centralni sto.

“Šiba se ponašao begovski, domaćinski, raskriljeno, često je otvarao teme koje su bile „mamac” za sud o njima. A imao je literaturu u malom prstu. ‘Dohvatili’ smo se jedne večeri teme da li je Dostojevski veći od Iva Andrića. Ja sam svim srcem navijao za Andrićevu Travničku hroniku, ali njegov zarazan osmeh prekinuo je dalju raspravu. Bio je neponovljiv čovek.”

Ponosio se što je pre svih otvorio svoj legat u Jugoslovenskoj kinoteci sa šest osvojenih Zlatnih arena u Puli, sa brojnim nagradama za režiju i produkciju, sa najvećom nagradom AVNOJ-a velike zemlje i Zlatnim lavom kojeg je dobio 1967. godine u Veneciji, rame uz rame sa Luisom Bunjelom i to za ulogu Malog u filmu Jutro Puriše Đorđevića. Ponosio se i što je potom odbio ponudu najvećih filmskih producenata i reditelja iz Amerike da nastavim karijeru na Zapadu.

“Bio sam ponosan na tu svoju odluku i nikada se nisam pokajao. Sačuvao sam svoju ljubav, dijelio sa suprugom Mirom radost rađanja naše dece, unuka i zajedno smo nastavili ponosno da koračamo prostorima svih zemalja velike Jugoslavije i svijeta.”

Na takvu odluku podstaklo ga je, rekao je jednom, “baškarenje uz Tita”.

“Sjetite se. Ponuda je bila 1967. godine. Zemlja Jugoslavija je, kao što sam rekao, išla uzlaznom putanjom. Iz današnje perspektive – cvjetala je. Film je bio umjetnost kojoj su nadležni ukazivali dužnu pažnju a gledališta se divila. Nas nekolicina glumaca postali smo i heroji ulice… Pa onda, zašto od gotovog praviti veresiju? Zašto kriti? Baškarili smo se uz Tita, koji nas je tretirao kao svoju djecu. Jednostavno, nisam poželeo preko hljeba pogaču.”

Govorio je da svakog iole pribranog i mislećeg čovjeka boli “ruženje drugih zlobe radi, pasjaluka radi”, a da mu u životu nikada nije bio cilj da nekog javno opljuje i unizi, jer to “peče razumna čovjeka” u koje je i sebe ubrajao.

“Uvijek sam obuzdavao svoj prgav jezik. Sačuvao sam dostojanstvo, svestan da se u mojim godinama gasi mržnja i zavist, koji su svojstveni vremenu kada mlad čovjek uskače u stvaralački voz, u voz ala i zala. Veliki Ivo Andrić bi rekao: ‘Biti čovjek, rođen bez znanja i bez svoje volje, bačen u okean postajanja. Moram plivati. Postojati. Izdržati pritiske sveta oko sebe, sve sudare, nepredviđene, svoje i tuđe postupke… izdržati i svoju misao o svemu tome’. Ukratko – biti čovjek.”

Autor