Prekopavajući prošle dane gubimo sadašnjost i budućnost (o predstavi ”Sinovi umiru prvi” ali i o trebinjskoj pozorišnoj publici)

Narodno pozorište Republike Srpske je u petak, 3.8. 2018. godine u trebinjskom Kulturnom centru odigralo jednu od uspješnijih predstava, komad ”Sinovi umiru prvi” Mate Matišića, u režiji Marka Misirače. U organizaciji Grada Trebinja, ulaz za ovu predstavu je bio besplatan, no to nije uticalo na to da se pozorišna sala ispuni do posljednjeg mjesta, pa je svega 60-70 poštovalaca pozorišne umjetnosti prisustvovalo ovom sjajnom pozorišnom činu. Kao jedan od razloga ovakve posjete mnogi navode koncert klasične muzike na Crkvini u okviru ”SummerFest Trebinje” koji je upriličen u gotovo istom terminu. Tu noć je započeo i basketaški turnir ”3×3 Trebinje 2018.” pa ne bi čudilo da se kao izgovor za očigledan nedostatak pozorišne publike navede i ovaj događaj. Da li u Trebinju postoji masa iskrenih uživalaca u umjetnosti ili se zapravo radi o vjernim pratiocima događaja na kojima mogu biti viđeni?! Malobrojna publika je ansambl predstave ”Sinovi umiru prvi” nagradila aplauzom, a potom i sa dva bisa, a oni koji nisu došli su propustili jednu od najboljih predstava koja je igrana u Trebinju u posljednjih dvadesetak godina.

Stravične posljedice rata, potpuna zaslijepljenost prošlošću, od koje ne uspjevamo vidjeti ni danas, a pogotovo sutra, potpuno devastirana generacija mladih koji su zauvijek ostarili učestvujući u ratu, besmisao bitisanja na ovim našim apsurdnim prostorima i tragedija koja se ponavlja vrteći se u, ko zna kojem, Danteovom krugu pakla. O svemu ovome na fantastičan način progovorili su glumci sa scene, vođeni rediteljskim zamislima Marka Misirače i dramaturškim intervencijama Ivana Velisavljevića.

Mate Matišić u svojim pozorišnim komadima, ali i filmskim scenarijima,hrabro govori o strahotama rata, uz, gotovo po pravilu, ironijski otklon kojim se poentira nad tragičnim sudbinama naroda bivše Jugoslavije. U komadu ”Sinovi umiru prvi” koji se dešava u autorovom rodnom kraju, Ričicama kod Imotskog, 2002. godine, nema one patetike kojoj su skloni oni koji se bave ratnom tematikom, nema dobrih i loših momaka, i na posljetku, nema budućnosti. Svu budućnost smo pogazili osvrćući se ka onom što je bilo, izgubivši onaj najvažniji rat, rat za bolje dane naše djece.

U adaptaciji Narodnog pozorišta Republike Srpske, mjesto radnje prebačeno je u selo Rekavice kod Banjaluke, a i vrijeme radnje premješteno je u 2008. godinu. Dakle, trinest godina od završetka rata, dvije godine nakon smrti Slobodana Miloševića i u godinu velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske. Nije slučajan odabir baš ove godine, posebno vis a vis protesta ratnih vojnih invalida, jer u komadu ”Sinovi umiru prvi” svi učesnici rata su invalidi. Neko od njih je stopostotan invalid, neko je obolio od PTSP-a, neko je u neznatnom postotku invalid. Ta invalidnost na sjajan način govori o brutalnoj istini da je iz rata svako izašao obogaljen. Ovako ili onako, ali obogaljen. A ponajviše obogaljen nemogućnošću otrežnjenja od rata i pogleda ka onome što nas čeka sutra, ne samo nas, nego i našu djecu, unuke…

U centru dramske radnje su kosti stradale djece koje još nisu pronađene, te oni koji se bogate na račun tih kostiju. Iako u komadu prisutni tek metafizički, i kosti i oni koji zarađuju od tih kostiju zapravo su snažna paradigma naših dana, prošlih, sadašnjih, a vrlo moguće i budućih. Potpuno paralizovani onim što se dešavalo u ratu, nešto nas uporno koči i onemogućuje da krenemo naprijed. Strogo nazad i strogo ostrašćeno, a istovremeno potpuno sužene svijesti, junaci tragikomedije ”Sinovi umiru prvi” u suludoj igri iskopavanja leševa, naših i njihovih i njihovih i naših, potpuno zapostavljaju budućnost i naraštaje koje uporno ubija prokleta prošlost.

Od samog uvoda u predstavu sve miriše na tragediju, tragediju uzrokovanu tragikom ratnih dešavanja. Otac Jakov i majka Ranka pokušavaju naći posmrtne ostatke sina stalnim odlascima na ekshumacije, a kako ne uspjevaju pronaći mir oličen u kostima mrtvog djeteta, iznova se suočavaju sa traumama i rastrojstvima. Kada se u selu pojavi čovjek iz kriminalnog miljea koji tvrdi da će za, nimalo mali, novčani iznos svim unesrećenim koji tragaju za ostacima svojih najmilijih, prodati informaciju o mjestu ukopa, sve dobija tragikomični ton. Tragika, ali i komedija kreće kada Jakovljev i Rankin sin Mićun stavlja veto na bilo kakvu mogućnost kupovine ostataka, te smišlja ”pakleni” plan koji vodi baš tamo, u pakao. Otkopavanjem majke glasnika pokreće se vrzino kolo, a saznanjem da je glasnik upravo to, glasnik i ništa više, priča se podiže na viši nivo idejom da se sa novobeogradskog groblja otkopavaju poznate ličnosti kako bi došlo do razmjene ostataka. Odnos vlasti prema unesrećenom stanovništvu ovih trusnih prostora je ono što je možda i osnovna potka ovog hrabrog dramskog djela.

Iskopavajući mrtve stradaju nerođena djeca, začeta u pauzi između prekopavanja prošlosti. Jednom takvom tragedijom, kada Mićun u potpunom rastrojstvu, u sukobu sa rođacima Božom i Acom, ubija svoju ženu i sina u njenoj utrobi, da bi nakon toga ubio i dva rođaka, pa i sebe. Otac Jakov, svjedok ovog događaja, na pitanje sina Mićuna šta da poruči bratu kad ga vidi, odgovara da njegov brat sigurno nije tamo gdje je on krenuo, što predstavlja snažnu katarzu ovog komada. Nakon Mićunovog samoubistva, svi mrtvi u nekom magnovenju ustaju i staju u kovčege dok se na sceni dešava epilog. Možda bi ovaj komad bio i efektniji da je stao u momentu tragedije kojom je sve rečeno i fantastično poentirano.

Glumački je ova predstava pravo blago, svih trinaest aktera daje poseban pečat, rijetko viđenu autentičnost na sceni, a u prvom redu treba istaći Natašu Ivančević koja tumači majku Ranku, posljedicama rata duševno ranjenog Mićuna u izvođenju Aleksandra Stojkovića, te trojku Mićunovih pomoćnika, rođaka Boža (Ljubiša Savanović), Mirka (Goran Jokić) i Aca (Zlatan Vidović). Oni su uz Dragoslava Medojevića koji tumači oca Jakova i ”udarna igla” ovog komada, ali i epozodisti su fantastično iznijeli svoje likove. Stoga je pošteno navesti i ostatak ansambla ove divne, otrežnjavajuće predstave koja upire prstom koji naposljetku završava na čelu svih onih u publici. Mićunovu suprugu tumači Miljka Brđanin, Jakovljevog brata Luku tumači Boško Đurđević, komšinicu Maru koja takođe traga za ostacima sina, tumači Svetlana Tanja Popović, Ivicu igra Đorđe Marković, mafijaša kurira igra Vladimir Đorđević, Mićunovog ratnog, ali i psihijatrijskog druga Tihomira igra Rok Radiša, a Avda koji traga za kostima sina Nedžada igra Zoran Stanišić.

Vješto je izbjegnuto uperivanje u krivca, krivaca u ovom komadu nema, bar ih na sceni nema, postoje samo žrtve onih koji trguju žrtvama, životima i sudbinama naroda prostora koji se danas naziva region. Apsurd rađa tragediju, a tragedija rađa nove sukobe i podjele, pa tako dva brata čiji su sinovi Mićun i Božo žrtve prekopavanja prošlosti, otvaraju nove sukobe u kojima brat Luka okrivljujući Mićuna za smrt sina namjerava otkopati Mićuna iz porodične gorbnice u kojoj leži i Božo, kojeg Mićun ubija u potpunom rastrojstvu. Luka smatra da krvolok ne treba da leži do njegovog sina, a otac Jakov sjedi kraj groba i puškom brani otkopavanje sina. Ova tragedija naših prostora, tačnije cikličnost tragika, ovih i onih, u epilogu ove predstave ima svoje mjesto, ali čini se da je samim tragičnim činom zapravo sve rečeno, pa epilog donekle djeluje kao potcrtavanje.

Snažna predstava je izazvala još snažnije emocije prisutne publike, koje uprkos besplatnom ulazu, nije bilo mnogo, svega 60-ak, pa će svi oni koji su propustili ovaj katarzični dramski čin imati za čime žaliti.

Po ko zna koji put postavljam pitanje postojanja pozorišne publike u Trebinju, a ovaj put situacija je bila u velikoj mjeri drugačija jer puna sala se nije dogodila uprkos besplatnom ulazu. Besplatnost kulturnih dešavanja sam više puta kritikovao, pa ću i ovaj put, jer tvrdnja o nepostojanju pozorišne publike u Trebinju ovoga puta je dobila možda i najjaču potvrdu. Činjenica da je paralelno sa igranjem ove predstave na Crkvini upriličen koncert klasične muzike ne smije biti izgovor za gotovo praznu pozorišnu salu Kulturnog centra Trebinje. Očigledno je da se radi o masi koja prati ”popularne” događaje u gradu na Trebišnjici, pa je nakon ”Festivala festivala” red došao na klasičnu muziku, a koncert u amfiteatru Crkvine pratilo je više stotina građana. Dolazi se do zaključka da grad kulture nema više od par stotina ljubitelja i poštovalaca umjetnosti koji će, uprkos ”podudaranju” događaja, na adekvatan način ispratiti oba događaja. Dakle, nema tu ni pozorišne, a ni publike klasične muzike, već samo publike koja će se, zavisno od situacije, odazvati na pozorišni događaj, koncert klasične muzike ili koncert Baje Malog Knindže. Računajući ukupnu posjećenost koncerta na Crkvini (koji je, da ne bude zabune, takođe bio jedan od značajnijih događaja u Trebinju u proteklih nekoliko godina, koji se u kvalitativnom smislu istakao u gomili onoga što nam podmeću pod umjetnost i kulturu) i na predstavi ”Sinovi umiru prvi”, neka cifra od 500-600 ljudi je zapravo jasan pokazatelj da  2 do 3 procenta stanovništva Trebinja praktikuje odlazak na kulturni događaj. Nije li poražavajuće to da Trebinje u jednoj večeri ne može adekvatno ispratiti dva vrhunska kulturna događaja? Neki su se opredijelili za koncert a neki za predstavu. To ne bi bilo sporno da se na Crkvini okupilo nekoliko puta više ljudi nego što je bilo prisutno. A kako se to nije dogodilo, dolazimo do poražavajuće činjenice da su ova dva kulturna događaja imala jako malo publike i da je šteta što najblaže rečeno, na Crkvini nije bilo još bar par stotina prisutnih, o punoj pozorišnoj sali da ne govorim.  Porazno je i to da su sigurno mnogi od prisutnih na Crkvini bili prisutni i na koncertu gorepomenutog Baje, pa se formira slika da publika poput malog Muja dolazi tamo gdje su i svi Turci. Ovoga puta ni besplatan ulaz nije uspio zakamuflirati tu publiku koje zapravo i nema, a nadu budi reakcija prisutne publike koja je dugim aplauzima i ukupno dva bisa, pokazala da pozorišna publika postoji, ali u mnogo manjem broju nego što je uvriježeno. A ukoliko bi pozorišna publika i postojala, ne vjerujem da bi je omeo koncert klasične muzike, kao što ljubitelje klasične muzike ne bi omela predstava… A kamo sreće da se trebinjska publika dijeli na pozorišnu, publiku klasične muzike, likovne umjetnosti i filmsku publiku. E tada bi se s pravom mogli nazvati građani grada kulture.

Kultura ne smije biti besplatna, jer mufte kulturni događaji godinama prave medvjeđu uslugu svim umjetnicima i kreativcima koje Trebinje ima. Kako niko od nas ne može zamisliti da dođe u neku od prodavnica očekujući da je bilo šta besplatno, ili kao što je nezamislivo da vam pumpadžija u vašeg ljubimca četvorotočkaša sa osmijehom na licu toči besplatno gorivo, tako je kultura zapravo posljednja stavka koja bi trebala biti besplatna. A svjedoci smo da kod nas iz dana u dan sve poskupljuju, samo je kultura sve jeftinija, tačnije besplatna. Stoga i ne čudi što se iz budžeta Republike Srpske za kulturu izdvaja tek nešto više od 1%, što u velikoj mjeri predstavlja i procenat stanovništa koji istinski štuju umjetnost.

Na kraju ove pisanije, u svoje ime, a siguran sam i u ime svih prisutnih na predstavi ”Sinovi umiru prvi”, želim se zahvaliti Gradu Trebinje kao organizatoru, a i Narodnom pozorištu Republike Srpske na fantastičnoj predstavi i uputiti prekor svim onim koji se foliraju da su u i oko pozorišta te onima koji se kunu u pozorište i pozorišnu publiku u Trebinju. Umjetnost svakako nije stvar široke narodne mase, koliko god se gospodo trudili predstaviti to baš tako. U gradu kulture sve je manje kulture a sve više ”kulture”.

Igor Svrdlin

Autor