Predstava Sumnja ukazala na mnoge devijacije kojima su izloženi mladi

U današnje vrijeme je jako bitno da postoji ”osvješćeni” krug ljudi koji će ukazati i otvoreno govoriti o problemima na koje nailazi čovjek XXI vijeka. O pošastima kojima smo okruženi se iz brojnih razloga ćuti pa su brojni problemi ostali i ostaju ”ispod tepiha”. Stoga je važno svako javno djelovanje, a jedno takvo djelovanje, oštro, beskompromisno i nadasve društveno angažovano, sinoć su imali mladi trebinjski glumci. Oni su u pozorišnoj Sali Kulturnog centra premijerno izveli predstavu ”Sumnja”, rađenu u koprodukciji Gradskog pozorišta Trebinje i Kulturne scene Male stvari, a u režiji i adaptaciji Željka Miloševića.

U komadu su korišćeni dijelovi komada ”Ekser” Samira Sadikovića, ”Porodične priče” Biljane Srbljanović i ”One su htele nešto sasvim drugo” Milene De Polo, a komad su upotpunili i brojni statistički podaci koji ukazuju na porast kako vršnjačkog, tako i seksualnog i porodičnog nasilja. U predstavi igraju Mitar Milićević, Anastasia Andrić, Sara Popadić, Jovana Anđelić, Milica Salata, Kristina Pejdo, Milana Ninković i Maja Šošo. Za scenu i kostim angažovana je Milica Jeremić, lekturu teksta radila je Olgica Cice. a izbor i montažu muzike uradio je Zoran Begenišić. Za vizuelni identitet predstave zaslužan je Jovan Vidaković.

Komad otvara jednočinka ”Ekser” Samira Sadikovića, žanrovski najbliža teatru apsurda, koja govori o Džonu Džonovanu, čovjeku koji je nevin optužen da je ubio vlastitu majku zabivši joj ekser u glavu a potom je mrtvu silovao. Džona isljeđuju razni inspektori, tužioci, upravnici, senator a na posljetku i psihijatar, dok je Džonova majka sve vrijeme zapravo živa. Nakon niza ispitivanja, Džon dolazi kući kod majke i traži joj ekser, a na njen upit da li joj ekser treba kako bi je ubio i potom silovao, Džon odgovara potvrdno. Jednočinka postavlja pitanje koliki je uticaj društva na devijacije kojima smo okruženi, a tu je svakako i pitanje nakaradnog, gotovo morbidnog sistema.

Čini se da su mladi glumci ipak bolje ”plivali” u ostatku predstave, u kojem su se bavili pitanjima koja su njima svakako bliža i ”opipljivija”. A u nastavku su uslijedili segmenti iz komada ”Porodične priče” i ”One su htele nešto sasvim drugo”, uz povremeno faktografsko iznošenje šokantnih statističkih podataka koji ukazuju na ogroman problem nasilja kojem su gotovo svi izloženi.

Važno je napomenuti da kostim i muzika igraju zanimljivu ”ulogu” kroz jake simbole koji donekle podsjećaju na kultno ostvarenje ”Paklena pomorandža”. Nasilje se događa dok u pozadini ide klasična muzika, koja tvori zlokobnu atmosferu i daje dozu apsurda, a kostimi, urađeni u crno-bijelom tonu, uz to što podsjećaju na aktere ”ultra-nasilnog” klasika Entonija Bardžisa, uz neminovnu asocijaciju na filmsku adaptaciju Stenlija Kjubrika, potcrtavaju, na neki način, borbu onoga što predstavlja dobro i zla kojim su svi, a pogotovo mladi, sve više okruženi. Crno-bijeli kostimi zapravo ukazuju na to da stvari nisu samo crne i bijele, da su žrtve nasilja svi učesnici takvih epizoda, kao i kompletno društvo, s tim što sistem snosi vjerovatno  najveću krivicu.

Kada akteri skinu bijelu košulju, nakon sekvence u kojoj djevojke brutalno maltretiraju školsku drugaricu, ostajući odjeveni u crnu potkošulju, helanke i kravatu, ostaje ”crnilo” kao opomena, a tim ”crnilom” se predstava i završava. Vršnjačko nasilje, seksualno nasilje, nasilje u porodici i svaki drugi vid nasilja je, nažalost, sveprisutniji, a odgovornost ne preuzimaju oni koji bi se najprije trebali baviti ovom problematikom, već se prećutkivanjem u suštini ”aminuje” nasilje pa je za očekivati da ono i u budućnosti rapidno raste.

Željko Milošević

Reditelj predstave, Željko Milošević, za internet magazin ”Moja Hercegovina”, govorio je o procesu rada na predstavi kao i o značaju rada na ovakvim i sličnim komadima:

”Mi smo radili forum teatar gdje smo radeći vježbe zapravo uočavali šta je to što muči današnje mlade. Naravno, sve ono što su oni radili kroz forum teatar mi nismo mogli smjestiti u jednu predstavu, pa smo odredili određene segmente, poslužili se nekim važnim tekstovima koji predstavljaju zadatu problematiku a moj zadatak je bio da njihove ideje kanališem u jedan dramski čin. Dakle, iz forum teatra do konačnog produkta koji smo vidjeli večeras.”

Milošević kaže da je važno da mladi ljudi zauzmu stav i počnu pričati o sebi i svojim problemima.

”Mislim da je neophodno da mladi ljudi angažovano pričaju o sebi, o svojim problemima, da ukazuju. Ne mislim da će oni nešto previše promijeniti, ovo je priča o tome da su oni u sistemu i kako sistem utiče na njih. Mi smo svjedoci da postoje neke tri podjele kako mladi danas posmatraju svijet i život, umoreni od onoga što doživljavaju od svojih očeva i majki, jednostavno nisu spremni da preživljavaju ono što njihovi roditelji preživljavaju i okreću se u ta tri pravca iliti uzora. Jedan je uzor kriminala, drugi je uzor brze popularnosti, ekstremnog oblačenja, ponašanja, znači, uticaj estrade i treći su odlasci sa ovih prostora.

Govoreći o suštini problema, Milošević smatra da je kompletan sistem zakazao jer se faktički i ne bavi problemimam mladih, a i određene grupacije koje se bave problemima mladih nisu podržane od strane institucija koje bi se trebale time baviti.

”Problemi na koje ukazujemo kroz ovu predstavu  su stvari o kojima niko suštinski ne brine, sistem se uopšte ne bavi tim mladim ljudima, možda formalno kroz neke komisije ili donošenje akta, ali ako se imalo pogleda ko i kako radi sa mladim ljudima, vidjećemo da se institucije sistema ne bave sa tim, već a su to pojedinci, grupe, udruženja građana, kroz razne aktivnosti. Čak i oni ne budu podržani od institucija sistema, odnnosno opština, gradova i tako dalje. Mladi čovjek je jednostavno mlad, svrsishodno njegovim godinama, želi brza rješenja, kako rješenja ne dolaze, on ih sam pronalazi. Nažalost, rješenja najčešće pronalazi u određenim negativnostima. Ova predstava je naš mali doprinos, možda neko primjeti, možda se neko usudi razmisliti o tome šta jeste suština i krenuti od problema da ga rješava a ne od pretpostavke šta bi bilo kako bilo”, rekao je Željko Milošević za portal ”Moja Hercegovina”.

Mitar Milićević, mladi glumac koji je već dosta puta pokazao svoj talenat koji je prepoznat i nagrađivan u nekoliko navrata, za naš portal je govorio o svom viđenju predstave ”Sumnja”.

”Predstavu smo radili malo više od tri mjeseca, zadnjih mjesec dana smo imali intenzivne probe. Predstavom smo htjeli da kažemo koliko je nasilje zapravo prisutno među nama, ne samo u našoj, već i u okolnim državama, kao i u cijelom svijetu. Pokušali smo prikazati i naš mentalitet koji je oličen i kroz nasilje, vršnjačko, školsko, i svako drugo nasilje. Nekada žrtva može da bude nasilnik kao što i nasilnik može postati žrtva, da niko nije bez grijeha, svi su krivi, nema nedužnih. Ova predstava budi razne emocije i otvara mnoga pitanja, kao i neke odgovore koji bi mogli dovesti do rješenja problema.”

Mitar Milićević

Govoreći o teatru koji je društveno angažovan i u kojem su akteri mladi, Mitar kaže da je jako bitno da se mladi aktiviraju.

”Veoma je bitno da, kao prvi, mi osjetimo sami sebe po pitanju nekih stvari, i da radimo i ukazujemo, pa ako pokažemo talenat, dobro i jeste, a kroz ovakve predstave, gradeći likove koje igramo, ulazimo u srž problema i počinjemo bolje shvatati društvo kojem pripadamo i ljude oko nas”, završava mladi Milićević.

Autor i akteri ove predstave, uprkos ”crnilu” koje je prisutno u sinoć izvedenoj predstavi, ipak poručuju da još ima nade. Oni poručuju da mladi koji ostanu površni, lijeni potrošači, produbljuju problem, često se ne vraćajući na ono što se površno naziva ”pravi put”. Srećom, kako oni kažu, stvari nisu baš totalno crne kakve nam se čine, naročito prateći medije. Još ima dosta duha, razboritosti i vedrine, koje ni siromaštvo, sektaško podaništvo, grabež, organizovani kriminal i zaglupljujuća estrada nisu uništile, poručuju autori ove, itekako aktuelne i potrebne, predstave.

Igor Svrdlin

 

 

Tagovi:
Autor