Prava djece u Republici Srpskoj – zaštita samo u teoriji

Da je kvalitet života djece u regresiji, a zakonski mehanizmi zaštite njihovih prava mrtvo slovo na papiru, pokazuje godišnji izvještaj Ombudsmena za djecu RS. Uprkos postojanja zakonske obaveze, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport ni u 2017. godini nije objavilo izvještaj o nasilju na djecom, što je osnovni preduslov za pomake u ovoj oblasti. Otuda ne iznenađuje što Komitet za prava djeteta UN od 2005. izražava zabrinutost i poziva državu da, između ostalih preporuka, razvije strategiju za prevenciju i rješavanje svih oblika nasilja nad djecom.

foto Kevin Amter, ilustracija

U Godišnjem izvještaju Ombudsmana Dragice Radović, naglašava se odsustvo permanentnog rada institucija na prepoznavanju i prevenciji nasilja nad najmlađima. Istaknuto je da je teško povjerovati da 33 centra za socijalni rad nisu imala zabilježene slučajeve nasilja nad djecom s obzirom da su u prošloj godini zaprimili 1247 prijava nasilja u porodici.

Vršnjačko nasilje ili dječija posla

Nasilje u najširem smislu ne prate niti ga registruju škole. Zaključuje se to na osnovu podatka da je 126 slučajeva nasilja evidentirano samo u 20 od ukupno 285 škola. Stvarni broj djece žrtava tako ostaje nepoznat zbog propusta škola da postupe u skladu sa Protokolom.

Pomenuti Protokol kojim se utvrđuju pravila i standardi postupanja nadležnh službi u slučaju da je dijete izloženo bilo kom vidu nasilja potpisan je 2012. godine. Međutim, izveštaji koji su nastali kao rezultat njegove primjene su ukazali da društvo nije u dovoljnoj mjeri niti upoznato niti osjetljivo na ovaj problem. A kako se nadležni odnose prema njemu možda najbolje ilustruje činjenica da zaključci proistekli nakon analize prvog izvještaja prije pet godina ni do danas nisu realizovani.

Iako se ne dešava samo u školi, vršnjačko nasilje je tamo najprisutnije, a i u 2017. se bilježe slučajevi izostanka pravovremene i odgovarajuće reakcije nadležnih. Mada pozitivni primjeri reakcija škole postoje, u dubokoj su sjenci slučajeva nasilja koje je eskaliralo zbog odsustva pravovremene reakcije nadležnih. Ombudsmen u Doboju bilježi slučaj djeteta za koje se osnovano sumnja da je žrtva psihičkog i socijalnog nasilja od strane vršnjačke grupe. U kratkoj pisanoj izjavi direktor škole navodi:

Nakon višesatnih razgovora nismo našli elemente vršnjačkog nasilja, kako to definiše famozni Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece”.

Iz ovih nekoliko rečenica prosto je opipljiva nezainteresovanost da se problem prepozna, zaključuje u svom izvještaju Ombudsman Dragica Radović.

I dalje je veoma prisutan strah djece da prijave nasilje, bez obzira da li ga sami doživljavaju ili su svjedoci nasilja nad vršnjacima, tvrdi Radović, a osnovni razlog je strah od odmazde.

U 2017. zabilježena su 144 slučaja nasilja nad djecom – od čega 42 vršnjačkog nasilja, 16 nasilja u porodici i 11 seksualnog nasilja.

Mada je po standardima civilizovanog ponašanja fizičko kažnjavanje djece neprihvatljivo, kod nas je još uvek prihvaćena roditeljska parola da je batina iz raja izašla. Otuda se fizičko kažnjavanje djece smatra vaspitnom mjerom, dok se udaranje odrasle osobe kvalifikuje kao nasilje. Za Ombudsmana su u pitanju dvostruki aršini, pa je podnesena inicijativa za izmjenu i dopunu Porodičnog zakona koja bi trebalo da uključi i zabranu fizičkog kažnjavanja djece.

Kladionice i djeca – začarani krug

Posebna pažnja u Izveštaju je posvećena problemima zavisnosti. I to ne samo one koja nastaje upotrebom alkohola i duvana, nego i potencijalne opasnosti koje kriju igre na sreću i klađenje na omiljeni fudbalski klub, a koje prolaze ispod radara šire javnosti.

Svakodnevni odlazak u kladionice, uplaćivanje listića i čekanje rezultata, bez obzira što se radi o malim iznosima, djecu drži u začaranom krugu. Iako smo svjedoci da osnovci, a posebno srednjoškolci, uprkos zakonskoj zabrani, svakodnevno posjećuju kladionice, nema pokazatelja da li se i koji broj inspekcijskih kontrola uradi na godišnjem nvou, kakvi su im efekti, da li postoji prevencija i u kom smislu.

Stručnjaci upozoravaju da učestvovanje u sportskim klađenjima sa sobom povlači sve simptome bolesti zavisnosti. Djeca troše svoje slobodno vrijeme u neadekvatnim prostorijama, gube zanimanje za druge aktivnosti, zanemaruju školske i porodične obaveze, počinju da pozajmljuju novac ili pribjegavaju krađama. Zbog neprimjerenog ponašanja sredina ih ne prihvata, osuđuje i etiketira, a mnogi način disciplinovanja vide u strogom kažnjavanju.

Ombudsmen i ovdje ukazuje na izostanak preventivnih mjera koje treba da djeluju na uzroke problematičnog ponašanja.

Koliko para toliko asistenata

Veoma ranjiva kategorija stanovništva su djeca sa smetnjama u razvoju čiji su roditelji često prepušteni sami sebi u ostvarivanju prava koja imaju njihova djeca. U izveštaju Ombudsmana stoji da je najveći broj djece sa smetnjama uključen u nastavni proces (od 3365 školu pohađa 3066). U obrazovni sistem, pokazuju podaci, nisu uključena samo ona djeca sa višestrukim i težim smetnjama.

Međutim, najveći broj prigovora upućenih Ombudsmanu, prvenstveno od strane roditelja, se odnosio na angažovanje asistenta za podršku. Zakonom je predviđena ova vrsta pomoći ukoliko postoje sredstva. Budući da sredstava nikad dovoljno, dešava se da Ministrstvo odbije zahtev za personalnog asistenta djetetu kojem je taj vid podrške neophodan. Zbog toga je Ombudsmen uputio niz preporuka nadležnim institucijama, a jedna od osnovnih je da se u ovoj oblasti mora razmatrati svaki slučaj ponaosob.

Mada bi trebale da budu na braniku prava najmlađih, u stalnom porastu je broj pritužbi na vaspitno-obrazovne ustanove kao i na pravsudne organe.

I u ovom izvještaju se ukazuje na zabrinjavajuće demografske podatke, ali na odsustvo brige o višečlanim porodicama koje su u posebno teškom stanju.

RS već 16 godina bilježi negativan prirodni priraštaj, što za efekat ima konstantno smanjenje broja učenika, smanjenje radno i fertilno sposobnog stanovništva i starenje. Odsustvo sistemske brige ilustruje podatak i da RS nema registar višečlanih porodica, nego se uzima cifra kojom raspolažu udruženja od približno 5 hiljada. U izvještaju se predlaže niz mjera za podršku ovom delu populacije – od izrade službene baze podataka, stipendiranja učenika i studenata, do stambenog zbrinjavanja.

Podaci navedeni u godišnjem izvještaju pokazuju da je u 2017. Ombudsman radio na 722 predmeta, najviše su u pitanju bile žalbe koje bilježe i blagi rast u odnosu na 2016. Predmetima je bilo obuhvaćeno 804 djece. Kao i ranijih godina, djeca do 10 godina života su najviše izložena situacijama koje dovode do povrede njihovih prava. U porastu je i broj djece u uzrastu 6-10 godina čija su prava bila povrijeđena. Dječaci su bili izloženiji povredi prava nego njihove vršnjakinje, pokazuju podaci, a povećan je i broj slučajeva nasilja nad djecom.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora