Posljednje frule Viduše

LJUBINJE – Ljubinjski novinar Žarko Janjić nedavno je osvojio treće mjesto u kategoriji najbolje novinske reportaže na 22. Internacionalnom festivalu reportaže i medija pod nazivom “Interfer Zlatna Nika” u Beogradu, za reportažu “Posljednje frule Viduše”. “Moja Hercegovina” donosi vam njegovu nagrađenu reportažu koja je objavljena 1079. broju štampanog izdanja Glasa Trebinja, 29. aprila ove godine.

Žarko Radić – ili o jednom kalifornijskom pogledu iz duše

Posljednje frule Viduše

Jednom davno, u sivo i sivomaslinasto socijalističko doba, dok se “Jovina trafika” uspravljala pod najdebljim ljubinjskim kestenom, gdje joj je i bilo jedino pravo mjesto – i koja bi se bojama zažarila pred novogodišnje praznike, kad bi u njoj bile izvješene čestitke i prvi primjerci jugoslovenskih kolornih sedmičnika, beogradske “Radio TV revije” i zagrebačke “Arene” – Žarko Radić i ja uređivali smo opskurni lokalni šapirografisani listić “Riječ mladih”. Listić, bješe, u stvari, opskuran samo u grafičkom smislu, dok će riječi onih mladih kasnije dostići svoj puni uzlet u pripovjetkama, romanima, reportažama, za koje će pobrati seriju vrhunskih jugoslovenskih nagrada u tim žanrovima, a jedan od romana ući čak u uži izbor za čuvenu Ninovu nagradu!

Malo li je za Ljubinje – koje onda bješe na 508. mjestu po veličini među 510. opština u Jugoslaviji?! Ali to vam je jednostavno tako kad se složi poletna i kreativna ekipa, pa bljesne kao kakva zalutala zvijezda u sivom i bezvodnom krasu. Bljesne, kažem, jer staro je pravilo cijelog kraškog pojasa: Kad slučajno i ima duha, u njemu nema daha da ga zadrži na duži rok. A putevi migracije potom vode samo na dvije strane svijeta – na sjever ili na zapad!

Tako se iz bračnih, ekonomskih i ratnih razloga “raselila” i ekipa “Riječi mladih”: u Srbiju, u Kanadu, u SAD… Ne prestajući da piše do dana današnjeg. Ne prestajući da nas zapljuskuje svježinom izraza i raskošnim bogatstvom maternjeg jezika. Pa kad mi zimus, netom prije nego što će obilježiti svoj 69. rođendan, imenjak Žarko Radić, sa zapadne američke obale, javi da je pomogao slavnom reditelju Stivenu Spilbergu oko nekih priča preživjelih logoraša sa srpskohrvatskog govornog područja, ja to tek usputno konstatujem, ostavljajući tu temu velikodušno nekom drugom novinaru ili hroničaru, pa kažem: Imenjače, radije bih se koristio tvojim prilogom iz zapisa “Posljednje frule Viduše”, svježe otisnutom u trinaestom broju godišnjaka “Glasnik Ljubinja”.

Na volju ti, veli. I ja, nakon što sam prethodno vidio kako ta planina izgleda s one bilećke, mirilovićke strane, u “Ispovestima” Mome Kapora, uranjam u Radićeve uspomene da je upoznam i s ove naše, ljubinjske, odnosno žrvanjske strane – jer Radić je rođen na Žrvnju, učiteljevao je na Žrvnju, prije nego što je otišao u Kaliforniju, iz koje ispisuje ove retke sjećanja na neke davne i neponovljive zavičajne dane:

“…Kad mlada dođe u porodicu, opet je trebalo odlučiti kako je zvati: da li imenom, a ako to ime već postoji u porodici, moraće prezimenom ili mjestom odakle je stigla. Milićuša, Bokuša, Lekuša, Dursunuša, Vujuša… Problemi su nastajali kada su prezimena malo nezgodnija: Guzina, Vrcelj, Kuduz, Pandrc, Gaćina, Puzigaća, Čopić, Pupić, Popić, Palikuća, Krivokapić, Labalo, Tarailo; postoji i prezime Tripić, kod Trebinja, Potrebica, pa dolje južnije Prokurica, pa se snađi. Sastale se Trklja i Brkljača… Tada su mlade zvali po mjestima odakle smo ih domamili ili ih sudbina i svatovi doveli; Ivička, Žabička, Doljanka, Zvijerinka, Grmka, Dabarka, Ljubinjka, Popovka, Vranjačka… ali nikako po mjestu ako je iz Pustipuha, Čvaljine, Kifinog sela, Šobadina, Čepikuća. Mnoge zato zovu jednostavno mlada ili nevjesta. Može Bosanka, Srbijanka, Crnogorka ako je samo po jedna u selu. Kad nema drugog izbora, biće po mužu: Markovica, Boževica, Ljubovica, osim ako je mužu malo duže ime: Dragoljub, Radoslav, Bogoljub, Vasilije, Dimitrije…

Ipak je veoma ozbiljan, a i odgovoran posao, nađeti nekome ime bez njegovog pristanka. A nosiće ga cijelog života. I kosu može izgubiti, zube, vid… ali ime valja nositi i ono će sa tobom i poslije zadnjeg daha. Tu će ga izdubiti u kamenu više glave. I nikad te neće pitati niko kako ti se dopada. U selu mogu biti dva Blagoja, ali samo jedan Sline.

A poslije datog imena, u ovom kraju, dobićete ime koje su vam drugi dali pošto su vas posmatrali, “šacovali” i formirali mišljenje o vama ili ste ga stekli svojim ponašanjem, izgledom i oblikom. Ime služi kao samo tvoja šifra ili lozinka, tako da smo bar u tome pretekli internet i njegov “pasvord”.

Pametni neki ljudi oko Viduše.

Najčešće ćeš to drugo ime steći ne znajući zadugo da ga nosiš i ne želeći ga, možda ćeš ga se i stidjeti, ali ga se nećeš nikada osloboditi. Možda je bolje i ne pokušavati. Pratiće te kao sudbina – do smrti.

Evo i Mećajica umrije! Imao je preko osamdeset. Tanak, visok i pošten!

Zašto je neko zvan Džidža i po tome bio prepoznatljiviji nego po “krštenom” imenu? Jer, u selu može da bude samo jedan Džidža. Nikad nisam čuo njega ni druge da se predstave tim “imenom” (“Drago mi je, ja sam Pupo, Kulje, Kile, Zguro, Sline…”). Drugi su znali o kome govore. Komšije mu Balta, Švabo, Kučara, Dilikalo, dobili su imena jedan od drugih…

Imena su davana rijetko iz ljubavi, nikad iz mržnje, najčešće iz duhovitosti ovih kršnih brđana. I uvijek su nekako pristajala. Kikilo zbog bujne kose, Zurilo jer je bio crvenokos, a Drlje, Tair, Pandžo, Suvoguz, Isposnik… to možda samo oni znaju… “Gudin” je imao običaj kad govori s kim da podigne glavu i dobro otvori nozdrve kao da njima sluša. “Krmača”, koliko god da je uvredljivo, dato je čovjeku koji je imao ušne školjke daleko veće nego što su mu trebale za slušanje i prisluškivanje.

Mnogi, kao i u drugim krajevima, iza njihovih leđa, zvani su po nekoj mani za koju nisu krivi: Krnje, Čoro, Coto, Čolo, Ćelo, Cvikeraš, Klempo, Ćukilo… Možda bi bilo gore i od toga da neko nema nikakvo ime. Najvažnije je bilo da te ne zovu imenima koja govore da si bezvrijedan, da ne zaslužuješ poštovanje: jebivjetar, popuzan, vucibatina, nabiguz, ispičutura, masleša, luftiguz, vrtirep, ni vino ni voda, da ne valjaš ni po one stvari vode, ni po lule duvana, da bi radije s drugim prosili, nego s tobom dijelili; da bi bolje bilo da mu je majka rodila kamen, makar bi se krme očešalo oda nj. Ako je ružan – na nj se goveda krivila. Ako je lažov ili lupež, ni to se nije krilo.

Ovdje su ljudi uvijek cijenili poštenje, iskrenost, hrabrost. I gledali te u oči kad razgovaraju s tobom. Oštro oko ovih gorštaka jednim pogledom čita, mjeri i siječe. I danas mi je čast što sam mnoge od njih poznavao i smatrao ih i zvao svojim prijateljima. Koliko samo čestitih ljudi kojih više nema… Sjenke davnih sjećanja, likovi dalekih ljudi u san mi dođu. Da ih se sjetim. Da ih dozovem, da uspomene na njih ne izblijede. Od njihove momačke vriske i pjesme nekad su se ove vale orile. Vale tuge i tišine.

Moj kum Savo veli da mu je ime ostalo od oca, a njemu od njegovog.

– Nosimo ga s koljena na koljeno. Šta mogu, znam da me tako zovu, pa šta? Zovu i druge nekako.

Kršan neki starina, širokih pleća i uspravnog stasa,  sijedih vlasi, rijetkog baritona i bez zuba, pa mu osmijeh još širi… Pogled mu upire nekud niz nepooranu njivu komšije koga više nema. Povremenu tugu u zamagljenim očima i ne pokušava da sakrije:

– Vidiš, kume, zarastosmo u goru. Mlađarija pobježe i ne vraća se. Kuće ostaju prazne, ćukovi će se leći u njima. Ako vidiš zatvorena vrata, ne otvaraj, prazna je, ladno je ognjište. A šta je jadnije i tužnije od prazne kuće i ladnog ognjišta? Gora ote sve od nas. Ja pamtim kad je sve ovo bila golet. Vidim Toma dolje kod Prijetovog dola:

– O, Tomo!

– Oj!

– Periš li se?

– Perim!

Puškomet između nas. A ja uzeh oblutak iz potoka, pa s ovog brijega u vr’ vrca glave. Zakuka, zali krv. Znam, biće mi uzočas od ćaće, bastalo mu je zamanut… A sad mu se ne vidi ni kuća, ni njiva od gore. A ni Tome nema. Ni ostalih. Nestajemo… Kume, duša me zaboli kad pogledam okolo. Ni plača djece, ni pjesme svatova, ni zvona… Niko nikog ne doziva preko vale. Ništa. Doći će vrijeme da neće imati ko upaliti svijeću na groblju. Neće se badnjaci brati, ni Božić, ni slave slaviti. Tako je govorio moj kum Savo. Stari. Krsni! Savo veliki. Prdonja…

Mnoga mjesta ovog kraja, piše nadalje Radić, dobila su imena po ljudima o kojima ne znamo skoro ništa, najčešće ništa… O jednom takvom, zove se Mitrova greda, nakon što nije mogao da pronađe ništa, a vidjevši da na kamenu gredu tek iz obližnje jame katkad sleti jato golubova, malo predahne, pa opet prhne, spjevao je potresnu sudbinsku poemu:

„Bio jednom jedan Mitar
jak ko zemlja, ko munja hitar,
rakiju pio samo na litar.
Znao da tka, da plete i prede,
kolibu ziđe i teše grede.
Bilo je pčela i bilo meda
i bila jedna visoka greda.
Tu je Mitar volio da sjede,
gleda svoj svijet sa svoje grede.
Tako dočekao vlasi sijede.
Jednoga dana sve mu bi jasno
za ženu, porod, bilo je kasno.
Sam se rodio i sam će poći
sunčanog dana il tamne noći.
Čitavog života ni brata, ni druga,
sve teža starost, sve dublja tuga…
i sam sa sobom svodi račune.
Uprije pogled gore u planinu,
– Bem ti život, bem ti sudbinu.
Već mu je dosta čame, samoće,
niti zna kud će, niti šta hoće.
Odluku donese prijeku, naglu,
sa svoje grede skoči u maglu…
Prođoše mnoga ljeta i zime,
otišo Mitar, ostalo ime.
Tu je skrajčio, tu gdje je sviko,
nikad ga nije žalio niko.
Nikakva znaka, spomena nema,
još samo greda i ova poema.“

Hiljadama kilometara daleko od ove grede, u Kaliforniji, Žarko Radić će prevesti jednu pjesmu Navaho pastira, s utiskom da je i ona nekim čudnim proviđenjem posvećena Viduši. Stihovi joj glase:

„Zašto li samo nebesa noćas
preko platoa tako jarko gore
i bude ovce pospanog stada moga,
a samotna zvijezda uspinje se do zore
i igra poput zmaja plamenoga“.
Kao da je Viduši posvetio, ponoviće.
Onoj Viduši koje više nema..“Uz ovu pla-
ninu moj korak je bio najduži, moj glas
najdalje dopirao. A sad je tako daleko:
Još se samo duša pita
kad zora zarudi,
gdje su one pjesme,
gdje su oni ljudi?
Vidim je samo kad zatvorim oči. I
moja pjesma je daleko. Tamo daleko…“

Ovo su bili samo odlomci iz zapisa mog drugara, samo povod da vam kažem: „Čitajte Radića!“…

Autor