Počasni hici u srce Bosne i Hercegovine

Prije koju godinu u Trebinju na onaj svijet u dubokoj starosti preselio se jedan partizanski prvoborac iz Drugog svjetskog rata. Taj nije okrenuo ćurak do samoga kraja pa tako se još od devedesetih nije primicao novim vlastima, ogrnutim u nacionalne zastave. Za njega sam davno čuo. Među njegovim saborcima, koje sam ja poznavao, nije baš bio omiljen zbog krutosti i neumoljivosti u izvršavanju naređenja koja je partija postavila pred njega. Pričali su, istina tiho i sa povjerenjem, da se nije baš pokazao u najboljem svjetlu, te da je navodno izdao rođenog brata, visoko pozicioniranog oficira na četničkoj strani, što je i za hercegovačke komuniste bilo neoprostiv grijeh. Da li je to istina ili samo lokalna legenda, nije mi poznato.

ilustracija / foto Anadolija

Prateći vijesti iz susjednog Trebinja primjetih da se poslije rata pojavljivao u javnosti na godišnjicama velikih datuma iz Narodno oslobodilačke borbe obilazeći spomenike u slavu revoluciji, te stojeći u stavu mirno pred sjenima svojih saboraca. Mora se priznati, ostao je principijelan komunista i partizan do kraja, ili gotovo do samoga kraja. Zahvaljujući jednoj trebinjskoj fejsbuk stranici vidio sam da je preminuo i da je sporovod bio ateistički, što je svakako normalno za nekoga čija su ubjeđena bila da je religija opijum za mase.

Vidio sam, te se malo začudio da je smrtovnica bila oštampana latinicim kao i slova na drvenoj piramidi ili “bašluku”, kako su drveno obilježje na sahranama komunista nazivali stariji ljudi iz moga kraja. Ali, to je svakako bilo njegovo pravo, pa je možda latinicom odao počast tekovinama za koju se borio, te to odista nije bio akt autošovinizma kako su zluradi govorili. Ali ono što je u tom njegovom ispraćaju bilo sporno, jeste počasna paljba koju su nad njegovom rakom izveli pripadnici Oružanih Snaga Bosne i Hercegovine. Nije to bila vojska države za koju se on borio, iako je u slengu nazivamo “zajednička”, niti je to naslijednica JNA koju je on između ostalih stvarao. To je jedna isključivo paradna organizacija koja je u svojim počecima bila sastavljena od pripadnika međusobno zaraćenih vojnih formacija iz proteklog rata, koji su se tukli pod oznakama onih vojski, protiv kojih je pokojnik nekada ratovao, a čak je i civilni šef vojske jedno vrijeme bio lik koji je prema sopstvenom priznanju u kancelariji držao sliku Blaža Kraljevića, istinskog baštinika ustaških tekovina iz Drugog svjetskog rata. Toj, nazovi vojsci, prvenstveni cilj je da sačuva kakve takve, najčeše imaginarne simbole državnosti i da se zloupotrebljava u produbljivanju političkih i nacionalnih podjela što se nedavno pokazalo tačnim.

Da, pripadnicima OS BiH nije bilo mjesto na sahrani jednog prvoborca u Trebinju, i Nevernim Tomama valjda je jasno poslije događaja u Fazlagića Kuli prije nekoliko dana kada su momci u uniformama sa oznakama Bosne i Hercegovine, ispalili počasne plotune između ostalog i ustašama poginulim tokom Drugog svjetskog rata u ovom zloglasnom hercegovačkom Pavelićevom Alkazaru. Inače, Fazlagića Kula je jedno mitsko mjesto obavijeno velom besmislenih fantazmagorija, od kojih je posebno suluda ona na koju nasjeda i danas većina novinara u državi, da je to područje bilo neosvojivi bastion sila osovine koji je saveznicima, odnosno partizanima, a i četnicima prkosilo i posle pada Berlina. Naravno, iako radikalni desničari među Hrvatima i Bošnjacima i dalje podgrijavaju tu zabludu, Fazlagića Kula je padala u ruke partizana čak dva puta.

Prvi put prema partizanskim izvorima, Deseta hercegovačka brigada zauzela je Kulu poslije žestokih borbi 20. novembra 1943, a definitivno jedinice 29. hercegovačke divizije bez borbe su ušle u ovo mjesto 4. septembra 1944. Prema nekim drugim izvorima, tada su partizani u selima Fazlagia Kule likvidirali nekoliko desetina odraslih muškaraca, a 34 mladića mobilisali i poslali da se u prvim redovima bore protiv četnika u opkoljenoj Bileći. Ovo su verifikovani istorijski fakti koje lako možete naći u literaturi iz NOB-a, a možete ih pročitati i u knjizi “Krvava gatačka zbilja” Lutva Džubura, jednog od nekolicine istinskih antifašista i partizana rođenih u Fazlagića Kuli. Toliko o Kuli kao ustaškom neosvojivom utvrđenju.

Drugi mit o Fazlagića Kuli nastao je poslije sukoba između Armije BiH i HVO-a tokom proteklog rata, od kada među Bošnjacima iz Kule više nije bilo poželjno spominjati borbeno učešće na strani NDH tokom Drugog svjetskog rata. Naime, sada možemo čuti teorije da Kuljani nikako nisu bili pripadnici ustaškog pokreta, već su bili samoorganizovana muslimanska milicija, osnovana radi zaštite od četničkih zlodjela. Dobro, oni se možda jesu nazivali muslimanska milicija ali ostaje nejasno protiv kojih su se četnika samoorganizovali 3. juna 1941. kada su masovno učestvovali u ubijanju i bacanju Srba u Korićku jamu.

Četničke organizacije u Hercegovini nije bilo ni 5. septembra 1941. kada su “milicioneri” iz Kule napali i popalili susjedno selo Srđeviće, gdje su ubili 20, a ranili 8 srpskih stanovnika tog sela. Da Kuljani nisu bili nikakakva lokalna milicija koja je gledala samo svoja posla, svjedoče i stare fotografije gdje Pavelićev izaslanik Ministar vitez dr Vjekoslav Prančić predaje zastavniku Čustoviću svilenu ratnu zastavu odlikovanu Poglavnikovom viteškom kolajnom za hrabrost Miliciji Fazlagića Kule dana 4.VII.1943. Na slikama se vide postrojeni milicionari i njihovi muktari koji oduševljeno primaju poglavnikov dar.

Nema nikakve sumnje da je većina stanovništva Fazlagića Kule značajno bila uključena u vojne formacije NDH, iako sada potomci izbjegavaju da svoje pretke nazivaju ustašama i njihove zločine pokušavaju umanjiti i opravdati zločinima nekakvih komita koji nisu bili ništa drugo nego “zelenaši” izbjegli u Hercegovinu po propasti Božićnog ustanka u Crnoj Gori. Ti komiti su po Hercegovini dvadesetih godina ubili nekoliko desetina Bošnjaka potpisujući se kao Komitet za nezavisnu Crnu Goru. Naravno, sada su zelenaši dobri momci, pa nije teško naći niz snimaka gdje na svadbama i proslavama podgorički sevdalija Šukrija Serhatlić pjeva ode Krstu Popoviću i njegovim komitama, što je otprilike slično kada bi našli audio zapise Safeta Isovića gdje izvodi pjesme o Pavlu Đurišiću.

Naravno, zatvaranje očiju pred stvarnošću, insistiranje na istorijskim podvalama i eufemizmima doveli su do toga da je sasvim normalno ispaliti počasni plotun ustašama iz Fazlagića Kule jer oni su se borili protiv mnogo većeg zla nego što su to bili Treći Rajh i Nezavisna Država Hrvatska. Protiv toga imaginarnog zla, nazvanog velikosrpska hegemonija, dozvoljeno je i opravdano sve, pa i nevine ljude preventivno bacati u jame, a predstavljati to kao borbu protiv četničkih zlikovaca.

Počasni hici, ispaljeni onomad u Fazlagića kuli, nisu ništa drugo no pucnji u ionako teško oboljelo srce Bosne i Hercegovine. Možda to organizatorima nije bila namjera, ali tim plotunima Srbima se šalje poruka da je opravdana svaka koalicija (pa bila i tako neprincipijelna kao ova koju počasni plotuni na neki način prave između ustaša i partizana) koja za cilj ima suzbiti srpske nacionalne interese, neprihvatljive sarajevskom establišmentu gdje se svaki srpski zahtjev koji nije u saglasnosti sa njihovim autističnim pogledom na budućnost ove države naziva četništvom.

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora