Panto Mijović – ispunjen život uprkos dječijoj paralizi

Ljude poput Panta Mijovića veoma je teško sresti u ovom vremenu. Plemenit, skroman, iskrene i djetinje tople duše, on je čovjek kakvih više skoro i da nema. Priča o njegovoj životnoj borbi tjera vas da se zamislite duboko nad svakim izazovom od kog ste u životu odustali, jer Panto je pobijedio svaki, a nije imao zdravlje kao važnu prednost.

Panto sa unukom Andreom (FOTO: Moja Hercegovina)
Panto sa unukom Andreom (FOTO: Moja Hercegovina)

Zbog dječije paralize, Panto je ostao invalid još kao trogodišnjak. Uprkos tome, u životu je postigao sve – sagradio kuću, zaposlio se, oženio, dobio djecu i unučad, stekao penziju. Danas ima 84 godine i ispunjen život. Unuka Andrea njegova je najveća pokretačka snaga, pa mu nije teško da se u svojim invalidskim kolicima vozi kilometrima kako bi je sačekao ispred zabavišta i pravio joj društvo na putu do kuće.

– Pa ja bi za ovu malu, za njen nokat, svoj život dao. Eto, toliko je volim! Toliko je ona ljubazna prema meni i sve. Svaku noć kad pođe da spava ona meni kaže: Laku noć, đede. I to je velika moja radost, moje uživanje. Nisam mog'o vjerovati, pokojna mi je majka pričala, da može biti unuče milije nego svoje dijete. A stvarno sam se sad to osvjedočio – priča Panto o njegovoj mezimici Andrei, dok mu u očima iskre suze.

Dok je zajedno sa djedom čekamo pred zabavištem, Andrea nam stidljivo prilazi. Odgovara nam kratko na postavljena pitanja. No, to nije mnogo ni važno, jer vrlo često se više kaže bez ijedne riječi – na pitanje koliko voliš djeda, Andrea široko širi ruke. Jednakom brzinom širi se i osmijeh na Pantovom licu. Slika koja topi i glečere.

Koliko voliš djeda, Andrea? Ovoliko! (FOTO: Moja Hercegovina)
Koliko voliš djeda, Andrea? – Ovoliko! (FOTO: Moja Hercegovina)

A svega ovoga ne bi bilo da je Panto i na trenutak dozvolio da ga invaliditet obeshrabri u životu. U osnovnu školu, udaljenu dva kilometra makadamskog puta od njegove kuće u rodnim Zubcima, svakoga dana četiri godine išao je na štakama. Školovanje je nastavio u Trebinju, a kvalifikacije polagao u Sarajevu i Mostaru. Borio se, kaže, da ni u čemu ne izostaje iza svojih drugova.

I borba se isplatila. Sa 24 godine zaposlio se u trebinjsku industriju „Alat“ na mjestu kontrolora toplotne obrade. Trudio se da bude dobar radnik i uspio u tome. Dobio je odikovanje – orden rada sa srebrnim vijencem koji i danas krasi zid njegove dnevne sobe.

Odren rada u Pantovoj dnevnoj sobi (FOTO: Moja Hercegovina)
Odren rada u Pantovoj dnevnoj sobi (FOTO: Moja Hercegovina)

– Trudio sam se. Nisam dao sebe, da baš kažem ništa sam. Pa sam se tako borio. Za vrijeme ovoga rata oba su mi sina bila na ratištu, svaki sam dan u kolicima išao u grad da saznam gdje su, kako su i šta su, jesu li živi. Svaki dan – priča Panto za „Moju Hercegovinu“.

Pokojna supruga Slavka bila mu je jedan od najvećih oslonaca u životu. Iako su oboje sa Zubaca, život im je ukrstio puteve tek u Trebinju. Pazila ga je, kaže, k'o malo dijete.

– Ja ujutru zaboravim da ponesem kišobran na pos'o, pa oko dva sata, kad se puštamo iz fabrike, kiša pada, a ona trči preda me da mi donese kišobran. Kasnije se i ona bila zaposlila u fabriku – prisjeća se Panto sa suzama u očima.

Smatra da je velika greška u životu ne oženiti se.

– Ja sam napravio kuću, pa sam onda promislio: A što će mi ova kuća ako ne bih doveo nekog da živi u njoj sa mnom. I žena je došla, živjela sa mnom, pazila me ma k'o malo dijete. Umrla mi je jadna supruga. U 59-toj godini. Od tada sam ti ja sam ovdje sa dva sina. Kasnije mi se jedan sin oženio. Tako sam ti živio, eto – priča Panto dok mu se teška tuga zbog Slavkinog odlaska prevlači preko lica.

Posao u „Alatu“ zahvaljujući Čedu Kaporu

Iako su i u njegovo vrijeme državna preduzeća bila dužna da zaposle određen broj osoba sa invaliditetom, Panto nije mogao da dobije posao. Sve dok nije zakucao na vrata kancelarije Čeda Kapora, istaknutog društveno-političkog radnika Savezne Federativne Republike Jugoslavije. Kapor je postupio onako kako danas skoro nijedan funkcioner ne postupa – kada je Panto došao kod njega, ustao je iz svoje fotelje i ustupio mu je da sjedne. Obećao je da će mu naći posao i obećanje ispunio u roku od dva dana.

– Kad samo počeo da tražim pos'o, išao sam svugdje ovuda po Trebinju, kod svakog rukovodioca. Niko me nije odbio, no svak’ kaže: Pa, gledaćemo. Ako ispadne negdje radno mjesto, pozvaćemo te. A jedan mi čovjek kaže: Jesi ti išao kod Čeda Kapora? I ja odem. Kad sam doš'o kod Čeda, bijaše nekih momaka. Pjevali po noći, pa ih kaznili, pa došli da se žale kod Čeda. Čim on mene viđe na štakama, ha, skoči se s one njegove fotelje da ja sjednem. Kaže: Momci, pjevajte vi i večeras i kažite da vam je rek'o Čedo Kapor da pjevate, ali samo ako imate platiti kaznu – prisjeća se Panto jasno, sa sjetnim osmijehom.

Čekajući unuku Andreu (FOTO: Moja hercegovina)
Čekajući unuku Andreu (FOTO: Moja hercegovina)

– Pita me šta mi treba, jesam li došao sa sa Zubaca i kako ću se vratiti kući – nastavlja Panto – Ja mu kažem da ću se snaći nekako, a on meni: Ne, ne, za pos'o nemojte misliti, pos'o će biti ubrzo, nego kako ćete sad do kuće? I zovnu on svoga šofera da dođe i reče mu da me vozi sve do kuće, dokle mogu kola. Drugi dan nakon toga, ide burazer i kaže: Poručio ti je Čedo Kapor da dođeš ujutru u 8 sati pod platane.

Šta je dječija paraliza?

Poliomijelitis ili dečja paraliza je akutna infektivna bolest koju izaziva poliovirus. Veoma je zarazna i prenosi se oralno-fekalnim putem. Naročito napada djecu u uzrastu od 3 do 8 godina, zbog čega se i naziva dječija paraliza.

Tri osnovna tipa poliomijelitisa su: spinalni (79%), bulbarni (2%) i spinalno-bulbarni (19%). Spinalni polio izaziva slabost ili paralizu jednog ili dva uda, pri čemu čulni osećaj ostaje očuvan. Bulbarni polio utiče na disanje, govor i gutanje. Spinalno-bulbarni polio je kombinacija ove dvije varijante.

Te ja tako i doš'o. Kad sam izlazio iz Starog grada prema platanima, Čedo sjedi i viđe me i diže se. Ođe sam, kaže. Doš'o ja, kaže on: Imate fin pos'o u fabrici, a sve što vam bude falilo samo meni recite. I zovnu direktora fabrike da spremi kola po mene da me odmah vozi na posao – priča Panto za „Moju Hercegovinu“.

U „Alatu“ je proveo pune 34 godine. Hodao je pomoću štaka do 1969. godine, kada je pao na poslu i slomio nogu na koju se oslanjao. Od tada je u invalidskim kolicima. U njima je stekao penziju od 350 maraka koja mu mnogo znači, budući da od Centra za socijalni rad prima svega 68 maraka za tuđu njegu i pomoć.

– To je malo, to je ništa. Pa ne biste Vi za jedan dan radili oko mene za te pare – kaže Panto.

Ipak, u njegovom izrazu nema nezadovoljstva.

– Još uvijek, hvala bogu, mogu sam o sebi. Sinovi i nevjesta rade, paze me dobro, i unučad me dobro slušaju. Obična kolica sam dobio preko Socijalnog, a električna preko invalida ovoga rata. Dao im ih jedan naš Trebinjac, Dučić iz Amerike. Oni ih donijeli i prvog mene ponudili. Strašno su mi valjala – zahvalno kaže Panto.

Panto u svojoj kući (FOTO: Moja Hercegovina)
Panto u svojoj kući (FOTO: Moja Hercegovina)

I takav je, čini se, u svemu. Zahvalan od srca životu za sve što mu je dao, ma koliko poteškoća je morao da prođe. A možda je baš u tome kvaka – teško je cijeniti ono za šta nisi uložio svaki djelić sebe. Tek nakon završene borbe jasno zbrajaš dobitke i gubitke. Za Panta Mijovića mnogo je veći spisak ovih prvih. Zato vas pred jačinom njegovog duha pritisne snažna lavina isprepletanih osjećanja koju nosite dugo potom, jer više ne možete pobjeći od činjenice da sreća jeste vrlo jednostavna stvar.

Panto i Andrea - skupa do kuće (FOTO: Moja Hercegovina)
Panto i Andrea – skupa do kuće (FOTO: Moja Hercegovina)
Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora