Novi poster – pravac na zid: Džaba ste krečili!

Krečenje stana nije za žene. Vjerujte mi na riječ. Ne pokušavajte! Učite na mojim greškama. Čitav život mi govore „uči na tuđim greškama“, ali džaba. Ja, uvijek, glavom „krozazid“.

kosarkasi

Elem, ovih dana me steglo u srcu i duši. Nisam imala šta da radim, a morala sam. Inače bih skrenula. Ja tvrdim da rad liječi. Kad god mi je teško, ja nađem nešto da radim. Volim da radim. Smatram da su dokoni i besposleni ljudi opasni. Kad mozak krene u analizu, rađaju se svakakve ideje. Zato bih ja svima dala neku lopatu, metlu, četku, … Možeš biti u situaciji da nemaš konkretan posao, ali ne smiješ biti u situaciji da nemaš ideju da nešto radiš i zaradiš.

Ja sam ovaj put došla na ideju da krečim stan. Ni manje ni više. Ukućani su me blijedo gledali. Mislili su da se šalim. Em je 40 plus, em to nikad nismo radili bez profesionalaca. Ja zapela k'o june. Hoću pa hoću. I jedno jutro počinjem da izvlačim stvari na balkon. Vidio ćaća da je đavo odnio šalu pa ode i kupi mi potrebnu opremu. Bijela boja za plafone, traka za krajeve i izvlačenje fora, boja breskve za zidove, valjci, četke raznih oblika i vrsta. Stavi ispred mene i reče: „Da zakukala nisi. Pomoć nećeš imati!“ Donese mi i skale. One velike.

Bila sam puna entuzijazma. Na početku. Poslije pola sata zabolile su me nadlaktice pa ramena pa podlaktice pa sve živo na meni. Sva sam se zamazala. Upali klimu, ugasi klimu, napravi propuh, … uzalud sve. Crče se od vrućine, a skale se tresu pod nogama. I već počinjem da mislim što mi je ovo trebalo. Telefon zvrji. Svi zovu na plažu. Ona ode na Banje, ona na Papagaj, ona na Lokrum, …, a ja i dalje na skalama. Više dana tako. Kukam u sebi, ali ne bih priznala da mi je teško pa da sam na samrti. Najteže mi je bilo kad upadne neko od familije ili komšija pa počne da komentariše: „Što si izabrala ovu boju? Boga mi će ti ovdje ostati šareno. Što nisi sve u bijelo?…“, a onda otprilike treći dan su počeli i ukućani: „Požuri! Živimo na balkonu! Kad ćeš završiti?“ Pravila sam se da ih ne čujem dok ćaća nije rekao: „Brže, Jejo. Brže. Tebi je prelako. Sjeti se kad sam ja morao krečiti vaše sobe poslije postera. Nagrdili ste zidove selotejpom!“

Joooooj. „Vest je super, stigao je novi Huper!“ sinu mi čuveni slogan. Brzinom munje skidam se sa skala i tražim Milicu da se sjetimo Hupera, Tempa, Malih novina, Teen-a, a tek njemački Bravo?! Adolescencija iliti magareće godine. U mom slučaju mozak je lelujao. Em sam bila zaljubljena 34 od 24 sata, em sam već počela da hujkam po bijelom svijetu, em sam obožavala Partizan, reprezentaciju Jugoslavije i australijsku seriju Nestašne godine. Svake srijede sam visila na trafikama da mi ne promakne Tempo. Zamislite ludo žensko koje obožava sport?! Partizan. Reprezentacija. Jugoslavija. Do detalja. U Tempu je uvijek bio poster. Mojoj sreći nije bilo kraja kad je izašao poster Saše Danilovića. Pravac na zid. Kad otvorim oči prvo njega da vidim. I danas se pitam ima li zgodnijeg muškarca? Hoće li ikad Jugoslavija imati reprezentaciju kao tih godina? Danilović, Đorđević, Divac, Rebrača, Bodiroga, Paspalj, …

Ostale nabrojane novine nisam mnogo čitala. Bile su prepune savjeta o simpatijama, o djevojčicama i dječacima. Ja bih popunila skandismerku i lavirint. Na prazne dijelove zidova zalijepila postere iz najbolje tinejdžerske serije Nestašne godine. Nema djevojčice koja nije željela da izgleda kao Anita i da svi budu zaljubljeni u nju. Muški su željeli da budu kao Drezik, a meni je baš bilo žao kako jadni Bolton uvijek ispadne glup. Htjeli mi priznati ili ne, serija Nestašne godine je bila tema svakog velikog odmora duži niz godina. Jer je prvi put neko javno pokazao probleme s kojima se mladi susreću u tom periodu.

Ne znam da li omladinci danas lijepe postere po sobama. Ne znam ni zašto smo to mi radili. Jesmo li toliko bili opsjednuti poznatima ili je to jednostavno bila moda. Znam da sam potrošila kilometre selotejpa i kad bih htjela da zamijenim poster ili da skinem neki, na zidu bi ostajale fleke. Fleke koje su izluđivale moje roditelje. Često je čitav komad boje otpadao. Najveću inspiraciju za lijepljenje sam dobijala čim bi moler završio krečenje. Dok je onako zid svjež, poster ljepše čuči. Lijepila sam ih i sa unutrašnje strane sobnih vrata. Priznajem i po ormaru. Ćaća moje idole nije komentarisao, ali Milicine kosonje s minđušom u nosu nikad nije prebolio.

A krečenje? Stan? Završeno. Srećom, priskoči sestra u pomoć! I odradi „drugu ruku“. Brže. Spretnije. Nije šareno. Na boju se privikneš poslije dva dana. Kuća je čista. Duša je mirna. To je najbitnije.

Autor

Jelena P. Kovačević

Diplomirala geografiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od novembra 2013. godine blogerka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora