Novi politički koncept Republike Srpske – Šta je to danas Republika Srpska?

Šta je to danas Republika Srpska? Da li je ona zemlja vladavine prava i poštovanja sopstvenog ustava? Da li njome vladaju stručni, sposobni, moralni i nezavisni, ili samo podobni? Da li je ona društvo socijalne pravde? Da li je njena ekonomija zasnovana na tržišnoj privredi? Da li ona pripada Istoku ili Zapadu? Da li ona svoju spoljnu politiku zasniva na određenju prema ličnostima, pa smo do juče bili omraženi protivnici Amerike, a danas, kad je Tramp izabran za predsjednika, možemo i u NATO? Kakva će ona da bude za dvadeset godina? Da li je politika jedini način zaposlenja mladih ljudi? Da li je poslovanje jedino moguće kačenjem na javne budžete pomoću namještenih tendera? Da li u njoj postoje političke partije u kojima je većina članova predsjedništva i glavnog odbora zaposleno u privatnom sektoru?

grmusa-palata

Piše: Milko Grmuša

Zbilja, šta je to Republika Srpska? Šta je njen cilj, na šta se svodi njen raison d'être? Da li je njen cilj vladavina prava? Socijalna pravda? Slobodno tržište? Društvo jednakih šansi? Zaštita Srba na ovim prostorima, na kraju krajeva? To vole mnogi da kažu. Republika Srpska kao garant opstanka Srba u BiH. A Srba je svake godine sve manje u Republici Srpskoj, odnosno u posljednjih nekoliko vijekova, statistički posmatrano, s izuzetkom perioda NDH, Srbi upravo danas, otkako postoji Republika Srpska, najviše nestaju iz BiH. Najužasniji su demograski trendovi upravo danas. Zaista, šta je to Republika Srpska onda?

Stvari su jasne. Republika Srpska danas nema svoje vrijednosti. Njen koncept je negativan. Nećemo ovo, nećemo ono. Nastala kao nus-produkt cilja srpske politike na ovom prostoru da BiH ostane unutar Jugoslavije, Republika Srpska, uprkos uvriježenom mišljenju domaće i vanjske javnosti, zapravo je od samog svog nastanka bilo neželjeno dijete srpske političke elite. Ratna i poratna politička elita htjela je Bosnu unutar zajednice sa Srbijom. Današnja politička elita Republiku Srpsku vidi kao svoj izborni plijen, kao mogućnost političkog uticaja uhljebljenjem stranačkih poslušnika i zastrašivanjem svih onih koji drugačije misle da će ostati bez mogućnosti za ta uhljebljenja. A jedini način da ljudi danas dođu do hljeba ovdje, u principu, jeste javni sektor.

Šta je to Republika Srpska? Da li je ona mnogima od nas samo neka fina riječ, folklorno opredjeljenje? Kojim sadržajem želimo da je ispunimo? Da li nam se ona svodi na sredstvo trgovanja? Da li punim ustima Republike Srpske kupujemo samo svoju egzistenciju, ili, pak, njenim omalovažavanjem i pljuvanjem, činimo to isto, trgujemo sa nekim drugim ljudima, a u istom cilju?

Republika Srpska može da uspije. Može postati pristojno, moderno i prosperitetno srednjeevropsko društvo. Može i da ne uspije, da se slomi, da nestane ljudi u njoj za pedeset godina. To je stvar našeg izbora. Nismo bogomdani, nismo bolji od drugih, nismo ni gori. Ako želimo da uspije, onda Srpskoj moramo ponuditi novi koncept. Nove vrijednosti. Novu paradigmu. Republika Srpska mora dobiti civilizacijski sadržaj: pravna država, tržišna ekonomija, opredjeljenost za integracije sa svojom okolinom. Republika Srpska mora težiti razvoju u stratešku dubinu, odnosno mora se svaki dan boriti za vladavinu prava, jačanje institucija, ohrabrivanje i afirmaciju civilnog društva, odgovornosti javnih funkcionera, transparentnosti trošenja javnih budžeta. Treba nam Republika Srpska u kojoj se poslovi i namještenja u javnom sektoru ne dobijaju na osnovu fingiranih konkursa na kojima odlučujuću prednost ima kategorija „opšti utisak“ što predstavlja eufemizam za nekadašnju političko-moralnu podobnost. Treba nam Republika Srpska koja je fokusirana na razvoj i emancipaciju zaboravljene srednje klase. Bez revitalizacije srednje klase nema nam napretka. Svugdje u uređenom svijetu profesori, ljekari, visoko i srednje obrazovani ljudi, mali i srednji preduzetnici, umjetnici i kreativci-imaju šansu da žive od svoga rada. Niko ne kaže da im se pristojna egzistencija daje na tacni, ali ljudi imaju šansu. A ovdje svi osjećamo da šanse nema. I to je osnovni uzrok ove užasne apatije i beznađa koje je okovalo društvo i sve nas.

Treba nam fiskalno rasterećenje investicija i rada. Još više nam treba ukidanje parafiskalnih nameta i smanjenje birokratskih procedura. Moramo pustiti ljude da rade i da se bore za egzistenciju svojih porodica. Nemojmo gušiti sve što je zdravo u našoj privredi u samom zametku. Pustimo naše ljude da pokažu da mogu biti kreativni, vrijedni i uspješni kao i svi preduzetnici u Danskoj, Singapuru, Novom Zelandu.

Poštujmo svoje sopstveno ustavno uređenje. Odvojimo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast jednu od druge, drugu od treće. Poštujmo činjenicu da je po ustavu Republike Srpske njena ekonomija zasnovana na tržišnoj privredi. Prihvatimo konačno kapitalizam. Naši ljudi, kad idu odavde, ne idu u Kinu i Sjevernu Koreju, čak ni u Rusiju. Idu na Zapad, idu u kapitalizam, i tamo postaju uspješni i prave pare. Zašto ne bismo sami sebi, ovdje u svojoj kući, omogućili to isto?

Poštujmo i ustav BiH. On nama, onakav kakav je napisan, nimalo ne smeta. Zašto ga rušimo boreći se za hrvatski entitet?

Uđimo u korak sa svijetom. Prihvatimo moderne tehnologije. Zašto samo kod nas imamo takvu upravnu zbrku, zašto samo kod nas dobijanje svake birokratske dozvole traje mjesecima? Zašto ne afirmišemo do kraja e-upravu, zašto preko sopstvenog računara ne registrujemo kompanije, prijavljujemo se na tendere, završavamo sve stvari? Zapošljavanje podobnih u javni sektor ne može više da bude način zapošljavanja ljudi, došli smo do kraja, ugušili smo ekonomiju. Zašto toliko ne vjerujemo sami u sebe, zašto smo tako sigurni da ne možemo uspjeti na tržištu rada mimo javnog sektora?

Trebaju nam političke partije koje njeguju unutrašnju raznolikost i sukob ideja. Ne možemo graditi otvorenu, slobodnu i tolerantnu Republiku Srpsku ako su njene stranke zasnovane na isključivanju unutrašnje demokratije, debate i tolerisanja drugačijeg mišljenja. Treba nam istinska demokratizacija političkog sistema, a osnovi preduslov toga jeste demokratizacija političkih partija. Ne možete isključivati svakoga ko drugačije misli. Tolerišite i uvažavajte drugačije mišljenje. Ako partija danas isključuje one koji se ne slažu sa njenim rukovodstvom, onda će sutra to rukovodstvo, kad dođe na vlast, eliminisati sve nepodobne iz javnog života, odnosno učiniće sve da te ljude istjera iz Republike Srpske. Da li se tako voli Republika Srpska?

Sve u svemu, Republici Srpskoj potrebna je nova nada, kao protivteža opštem beznađu. Potrebna joj je nova energija, kao odgovor na svu ovu apatiju i mrtvilo. Potrebna nam je sječa propisa, smanjenje svih fiskalnih nameta, liberalizacija poslovanja i jačanje vladavine prava, a kako bismo osnažili svoju ekonomiju i postali bogatiji, a ne da budemo najsiromašnije društvo u Evropi danas. Potrebno nam je vraćanje debate i razgovora u institucije sistema, dijalog nam je neophodan, neophodni su nam stalni sukobi ideja ako želimo da stvorimo ambijent za pojavu novih vrijednosti, umjesto što danas niko ne priča a još manje sluša nekog drugog.

Sve navedeno što nam je potrebno zahtjeva hitno, neumitno i beskompromisno otvaranje Republike Srpske. Ona je predugo zatvorena. Izolovali smo se prvo od svijeta, a potom i od sebe. Mladi nam ne putuju, ne znamo šta se dešava oko nas. Strahovito smo kulturno, vrijednosno, tehnološki i civilizacijski zaostali. Modernizacija mora postati nedvosmisleno i strateško opredjeljenje Republike Srpske i ključna odrednica njenog novog političkog koncepta.

Dosadašnji sukovi pozicije i opozicije pokazali su se potpuno ispraznim i jalovim. Vlast je strateški poražena na svakom važnom polju za građane Republike Srpske, a to su životni standard, emancipacija Republike Srpske, vladavina prava, nezavisnost institucija, održiva ekonomija, kvalitetno zdravstvo. Opozicija je redovno poražena od strane takve vlasti. Dakle, ti sukobi su jalovi, od njih niko ništa nije dobio. Treba promijeniti paradigmu, odnosno umjesto formalnih sukoba i „sjaši Kurta da uzjaše Murta“ sistema, potrebno je otvoriti nove linije sukoba ideja, a ne pojedinaca. Dakle, ne trebaju nam personalni i stranački megdani, trebaju nam različite ideje. Treba nam više različitih ideja, struja i frakcija u svakoj od partija. Te procese ne treba smatrati kao znakove slabljenja partija, nego upravo suprotno-kao nesumnjivi dokaz njihovog konačnog sazrijevanja, jačanja i stvaranja temelja za jačanje i same Republike Srpske. Do sad smo funkcionisali na matrici da što su partije jače, to su slabiji Republika Srpska i njeni građani. Danas nam trebaju dinamične partije, koje tolerišu drugačije ideje, i time će se konačno prestati sa stvaranjem novih stranaka, politička scena će se ustabiliti i ukrupniti, a dobićemo suštinski više i bolje političke ponude. Do sad smo formalno imali puno partija, a malo politike, puno političara, a malo političkih ideja. To se mora promijeniti.

Moramo biti svjesni da proces modernizacije Republike Srpske nije posao jedne generacije. Niko ko danas živi u Republici Srpskoj, i svi mi zajedno, ne možemo sve sami završiti. Previše je problema, izazova, posla, teškog nasljeđa iz prošlosti. Ali, možemo napraviti korak naprijed. Možemo potomcima ostaviti, ipak, nešto uređeniju i pristojniju zemlju od ove kakvoj smo nijemi svjedoci danas.

To možemo. Da li ćemo?

Milko Grmuša

Autor