Nasilje nad djecom u BiH – ranjivi pred velikima i pred zakonom

2014. godine UNICEF je objavio studiju u kojoj je analiziran globalni problem nasilja nad djecom. Studija obuhvata 190 zemalja, te dokumentuje slučajeve nasilja u kontekstu u kojem bi djeca trebala biti sigurna: njihovim zajednicama, školama i porodici. Podaci do kojih je UNICEF došao su zapanjujući: oko 120 miliona djevojaka mlađih od 20 godina su bile prisiljene na seksualni odnos ili druge seksualne radnje, oko 84 miliona djevojaka starosti 15 do 19 godina koje su stupile u bračnu zajednicu su bile žrtva emotivnog, fizičkog ili seksualnog nasilja od strane partnera, oko 17 % djece u 58 zemalja su izložena nasilju kao vrsti stroge kazne. Podaci ukazuju i na sve veći problem vršnjačkog nasilja, 1 od 3 učenika starosti od 13 do 15 godina su žrtve vršnjačkog nasilja. Važan zaključak do kojeg je UNICEF došao je postojanje stavova koji nasilje nad djecom odobravaju ili tolerišu, te na taj način stvaraju klimu u kojoj nasilje postaje učestalije.

FOTO: ilustracija

Problem je itekako prisutan i u našoj zemlji. Bosna i Hercegovina je potpisala i ratificirala nekoliko međunarodnih instrumenata čija je svrha zaštita prava djeteta. Između ostalih država se obavezala da će poštivati i štiti prava djeteta koja su proklamovana u Konvenciji o pravima djeteta, Konvenciji o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, te Konvenciji Međunarodne organizacije rada (ILO) o zabrani i trenutnoj akciji na eliminaciji najtežih oblika rada djece. Bosna i Hercegovina je potpisnica i alternativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta, prodaji djece, dječijoj prostituciji i pornografiji. Potpisivanjem i ratifikacijom navedenih dokumenata, država ima obavezu ne samo štiti prava djeteta, nego i zakonski kazniti sve one koji navedena prava krše. Lista zakonskih i podzakonskih akata koji se tiču prava djeteta i njihove zaštite na državnom i entiteskom nivou je duga, međutim upitno je kako izgleda primjena tih zakona u praksi.

„Centar za socijalni rad“ Grada Mostara se između ostalog suočava s problemom nasilja nad djecom. Tomislav Pupić, diplomirani socijalni radnik, te koordinator Stručnog tima za nasilje i trgovinu ljudima koji djeluje u sklopu Centra, za naš magazin navodi da je u toku prošle godine Centar primio 112 prijava nasilja. U 15 slučajeva se radilo o nasilju nad djecom. Riječ je o službenim zabilješkama koje Centar dobije od nadležnih policijskih uprava, nevladinih organizacija s kojima sarađuje, te SOS telefona.

Kako Pupić ističe, djecu kao žrtve nasilja ne možemo gledati odvojeno od članova šire porodice.

„Kod nas najčešće dolaze majke s djecom. Nikada se nije dogodilo da dođe otac s djetetom.Uglavnom su to majke koje su žrtve nasilja u obitelji. Djeca, čak i ako nisu izravno žrtve nasilja, jesu indirektno, jer svjedoče nasilju nad majkom. Ne trpe neki loš odnos, ali kako žive u takvoj sredini, postoji transgeneracijski prijenos, tako da biti svjedok zlostavljanja je isto što i biti žrtva zlostavljanja. Svi znamo da djeca uče po modelu ponašanja odraslih, tako vrlo često statistika pokazuje da oni koji vide nasilje i koji trpe nasilje postanu zlostavljači ili nastave trpiti nasilje. Kada je riječ o konkretnim podacima za prošlu godinu, riječ je o 15 djece. Ista brojka je bila i pretprošle godine. Pitanje koje se samo postavlja je da li imamo više ili manje nasilja nego ranijih godina. Postoji siva brojka neprijavljivanja, što je otprilike nama poznati broj pomnožen sa 7. Tako da mi možda imamo više prijava, ali nasilja jednako puno. Zašto uopšte postoji siva brojka neprijavljivanja? Postoji više razloga:  tradicija, ekonomski uvjeti, želja da to ostane unutar obitelji. Trebamo shvatiti da ovdje nije samo riječ o obiteljskom problemu, već o društvenom problemu koji iziskuje rješenje“, istakao je Pupić za “Moju Hercegovinu”.

Tomislav Pupić (Foto: Moja Hercegovina)

Kako navodi, bilo je i slučajeva seksualnog zlostavljanja djece o kojima je Centar obaviješten. Prošle godine su dobili tri takve prijave.

„Jedna prijava se odnosila na seksualni odnos s maloljetnicom, gdje je punoljetna osoba imala seksualni odnos s maloljetnom djevojkom. Podnijeli smo prijavu nadležnom pravosudnom organu, međutim, nije bilo nikakve reakcije. Djevojka se u međuvremenu porodila, te postala punoljetna. Dijete je dato na hraniteljstvo, obzirom da osobe nisu bile u stanju da brinu o njemu. Imali smo i jednu prijavu gdje je majka prijavila svog supruga, oca od djeteta, za seksualno zlostavljanje djeteta, dakle bludne radnje nad djetetom. Izvijestili smo tužilaštvo o tome. Iz tužilaštva su nam odgovorili da tu nema nikakvih indicija da se takvo nešto dogodilo da bi oni pokrenuli bilo kakav kazneni postupak i na tome je ostalo“, kazao je Pupić.

S tim u vezi ističe da postoji različito tumačenje zakona od strane pravosuđa, te Centra za socijalni rad kao ustanove socijalne zaštite.

„U našem zakonu i Konvenciji o pravima djeteta jasno je istaknuto da su maloljetne osobe one mlađe od 18 godina. Svaki seksualni odnos s osobom mlađom od 18 godina je kazneno djelo. Vrlo često ćemo čuti izjavu u pravosuđu kako je naprimjer djevojka od 16 godina stupila u seksualni odnos dragovoljno s čovjekom koji je dosta stariji od nje. Zakon ne poznaje dragovoljnost. To je definitivno jedno krivo tumačenje. Uvijek smo mi u sukobu s osobama iz pravosuđa iz razloga što mi na maloljetnu osobu gledamo kao na dijete“, ističe Pupić.

Pupić naglašava da je riječ o problemu za koji svi trebamo preuzeti odgovornost, te da bi sve nadležne institucije trebale uložiti više vremena i truda za iznalaženje efikasnog rješenja.

„Ovo je jedan problem kojemu treba multidisciplinarni pristup. Trebamo se svi angažovati i dogovoriti se o planu rada, te nakon određenog perioda prezentovati rezultate. Svi imamo obavezu, međutim svi se podjednako amnestiramo od odgovornosti. Trebamo biti spremni snositi sankcije za nerad. Kako tumačiti činjenicu da je Centar za socijalni rad Grada Mostara u 2008. godini pokrenuo postupak za seksualni odnos s djetetom, a da smo tek prošle godine, dakle 2017., dobili povratnu informaciju? Djevojka je u međuvremenu postala punoljetna, pokušala izvršiti suicid, te joj je pružena psihološka pomoć. Nasilja nad djecom ima, međutim ne pristupa mu se na adekvatan način. Nema dovoljno potpore institucija, uključujući i potporu samog Centra“, naglasio je naš sagovornik.

Kako ističe, dodatna nepogodnost je i činjenica da se ne fokusiramo na preventivno djelovanje, već problemu pristupamo kada je šteta već načinjena. U tom kontekstu naglašava važnost implementacije kvalitetnih edukativnih programa u školama, te drugim institucijama. Programi prevencije nasilja nad djecom nisu novitet u Centru za socijalni rad. Također naglašava kako je važno prepoznati obrasce ponašanja koji ukazuju na to da je dijete izloženo nasilju.

„2006. godine kolege iz Centra i ja smo radili istraživanje o nasilju nad školskom djecom, koje je uključivalo 4 osnovne i 2 srednje škole s područja Mostara. Anketirano je 522 djece, a samo njih 13 se izjasnilo da bi se u slučaju da su izloženi nasilju ili da su svjedoci nasilja, obratili nastavnicima. Glavni i generalni zaključak analize je pokazao da djeca ne posjeduju svijest o tome šta je zapravo nasilje. Njihova percepcija nasilja je drugačija, te oni normalizuju nasilje koje im se dešava. Osim netipičnih ozljeda, postoji nekoliko indikatora koji ukazuju na to da je dijete žrtva nasilja. Povučenost u sebe je jedan od znakova. Ukoliko je dijete hiperaktivno, pa je agresivno prema drugima, to bi trebalo istražiti. Govorne poteškoće vrlo efikasno logopedi ispravljaju, a one mogu biti posljedica zlostavljanja. Težnja djeteta za savršenim rezultatima u školi također može biti jedan od indikatora zlostavljanja. Ovdje ne tvrdim da su sva djeca koja su odlični učenici zlostavljana. Dijete može rasti u harmoničnoj i zdravoj sredini odakle crpi poticaj da bude izvrsno. Međutim, težnja djeteta za savršenstvom može biti i njegovo nastojanje da ne iritira zlostavljača. Dijete koje neuredno dolazi u školi ukazuje da nešto kod kuće nije uredu. Često izostajanje iz škole je najčešće posljedica problema koji dolazi iz obitelji“, rekao je na kraju razgovora za naš magazin Tomislav Pupić.

Kao i kada govorimo o nasilju nad ženama, i ovdje postoji stigmatizacija, te upravo iz tog razloga  ovome problemu se treba posvetiti veća pažnja u javnom diskursu. Destigmatizacija nasilja nad djecom, te veća angažovanost institucija, te društva u cjelini su nužni da bi se pružila zaštita onima koji su nedovoljno snažni da bi sami sebe zaštitili.

Tina Hadžić

Autor