Miodrag Zec: Izvozimo djecu iz Matematičke gimnazije, ostaje rijaliti

Jedan od razloga zašto smo tako siromašni je zato što ne koristimo kako treba jedini resurs koji je neiscrpan – obrazovanje, ocijenio je za N1 profesor Filozofskog fakulteta Miodrag Zec. Djecu iz Matematičke gimnazije izvozimo, a mi dobijamo rijaliti programe. Jeftinu radnu snagu imamo, jer smo prihvatili mantru da montiramo samo lijevi točak.

miodrag-zec-media-centar-beograd

Tema siromaštva je u Srbiji uvijek bila politička tema, kaže Zec i dodaje da smo u SFRJ bili siromašni, jer su nam jedni radili jedno, a drugi uzimali drugo. Sada smo sami, pa smo ponovo siromašni, jer smo bili i ostali političko društvo gdje se raspodjela dešava kroz političku moć, objašnjava Zec.

“Društveni proizvod se kod nas tretira kao kazan u koji se rijetko šta ubaci, a onaj ko drži kutlaču dosipa onome ko mu je simpatičan”, ilustruje profesor Zec.

Nije Džejms Vat smislio parnu mašinu u Kini. Tesla nije u Lici napravio to što jeste. Oni nam uzimaju kreativni supstrat sasvim prirodno, a mi se toga dobrovoljno rješavamo.

Jedan od resursa ključan za društveno bogatstvo ili siromaštvo je i obrazovanje, kaže Zec i dodaje da je ono kod nas “razvaljeno”, pa je onaj ko uči štreber, onaj ko ne prepisuje budala, a onaj ko plati račun na vrijeme idiot.

“Kada bismo izvukli zrnca pjeska i stavili ih na svoje mjesto – najbolje studente elektrotehnike da stavimo da vode sistem EPS-a, najbolje studente ekonomije da postavimo u sistem finansija…”, nabraja mogućnosti gost Novog dana.

Srbija privlači strane investitore reklamirajući se kao zemlja jeftine radne snage. Zec kaže da je to globalni mehanizam koji lokalne vlasti sprovode, a koji se svodi na to da radnik koji pravi patike u Bangladešu ide bos, a radnik koji u Srbiji sklapa kablove ne može da kupi BMW.

On podesjeća na slučaj Henrija Forda, proizvođača automobila koji je u Detroitu sakupio najbolje majstore i inženjere kako bi mu pravili automobile. Za to im je dao drastično veće plate nego što su bile uobičajene. Zbog ovog poteza je trpio kritike kolega industrijalaca, a on im je odgovorio da ne može da zove ljude da proizvode nešto što je savršeno komplikovano i skupo, ako oni koji rade ne mogu to da kupe.

Dodaje da naše društvo nije balansiralo proizvodnju znanja i tražnju za znanjem.

“Ako cijelu zemlju podesite prema interesima globalnih kompanija, oni samo traže to – radnu snagu od 18 do 38 godina, one koji će montirati lijevi točak, a oni koji su na vrhu – inženjeri i ljekari će da odlaze. Ostaje samo radna snaga. Ako u proizvodnji dobijate samo djelić nečega, sav taj rezultat odlazi negdje. Ako ste u takvom radu, onda vas čeka i takva raspodjela”, objašnjava profesor Filozofskog fakulteta.

Govoreći o društvenoj preraspodjeli i srednoj klasi, Zec objašnjava da je ona nastala posle Drugog svjetskog rata kada je postojala jaka alternativna ideja komunizma i strah od revolucije u zapadnom svijetu. Padom komunizma i nestankom alternative, nestao je i balans u preraspodjeli.

“Mantra je postala opšta. Ali se i Americi desilo da je u težnji za profitom proizvodnja otišla u Kinu, pa je došlo do pobune srednje Amerike”, podsjeća Zec.

Srbija bi mogla da počne da relativno poboljšava kada bi se sabrali i napravili nešto što se zove mala prosvećena efikasna država.

Srbija je postigla makroekonomsku stabilnost, ali post festum rekao je Zec. Objašnjava da su plate u javnom sektoru smanjene, a penzioni sistem urušen. Dodaje da se tako uvijek mogu stvari uskladiti i postići stabilnost, dok se istovremeno ogromna sredstva troše u javnom sektoru i preduzećima tipa RTB Bor.

Kada je u pitanju Bor, Blic je objavio da je kineski investitor zainteresovan za njega, ali pod uslovima u koje spada i to da Srbija na sebe preuzme socijalni program i dugove. Zec kaže da će dugovi neminovno ostati nama, jer smo se doveli u takvu situaciju, ali je pitanje po kojim pravilima će raditi oni koji dolaze.

“Ključno je pitanje da li će ti što dolaze poštovati neke zakonske norme, kakve će biti minimalne plate, rudna renta, opšti uslovi, oporezivanje… Niko ne štiti elementarna radna prava, ne podiže rudne rente. To što možemo da uradimo, a da će dugovi ostati – ostaće”, ističe Zec.

Autor