Milica Dimitrić za MH: Onda kad zaboraviš na to da je umjetnost fascinantan način da se izmijeni realnost, tad stvari kreću nizbrdo

Milica Dimitrić, od oca Gostimira i majke Ljubice, od kojih ima snažnu i istrajnu podršku, koji su ”pregotivni likovi”, kako voli da kaže, završila je Muzičku akademiju u klasi profesora Nemanje Marjanovića, smjer viola i Dramsku akademiju, smjer gluma, u klasi profesora Željka Mitrovića. Oba umjetnička ”zanata” ispekla je u Banjaluci. Diplomirala je najprije na Muzičkoj akademiji, 2014. godine, a potom status profesionalnog glumca stiče 2016. godine, diplomskom predstavom ”Matičar”. Od 2015. godine živi i radi u Trebinju, kada je dobila posao u u Muzičkoj školi. Posljednju godinu studiranja glume naziva ”šizofrenom ali plodonosnom”, jer je pet dana radila u Trebinju a vikend bi provodila u Banjaluci na Akademiji ispunjavajući fakultetske obaveze. Skromno kaže da sada, 2018. godine ima ”dva zvanja i nešto manje znanja”. Nakon nešto više od tri godine provedene u Trebinju, gdje je, kako reče, naučila da pliva u svijetu odraslih, odlazi otvarajući potpuno novu stranicu, a za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila je o iskustvima u Trebinju, utiscima, prijateljima koje je stekla, projektu ”Kao” festival, talentu i nedostatku upornosti, umjetnosti uopšte, kompromisima sa kojima se umjetnik danas suočava, svojim đacima i emocijama sa kojima napušta Trebinje, svakako ne ”zvanično i definitivno”.

Foto: Jovan Vidaković

Za početak razgovora, Milica Dimitrić govori o prvim utiscima po dolasku u Trebinje, kao i onom, uslovno rečeno, drugom utisku. Milica govori i o ”fantastičnoj trojci”, u kojoj se našla sa Igorom Dutinom i Jovanom Vidakovićem i projektu ”Kao” festival, koji su u martu ove godine, više nego uspješno realizovali.

”Mislim da sam ja sebi prizvala Trebinje na neki način, jer sam par godina uporno dolazila ovdje preko ljeta. Jedna sam od onih koji ne idu na more, pa sam u Trebinje dolazila jako često. Trebinje jedno ljeto, drugo ljeto, peto ljeto i prosto su se stvari tako nekako složile da sam na kraju došla da radim ovdje. Na početku sam baš imala predivne te prve utiske. I grad kao grad, lako se zavoli i voli, ljudi imaju nevjerovatnu gostoprimljivu crtu. Taj prvi mjesec mi je stvarno prošao u osjećaju da sam došla negdje gdje se milijardu stvari može uraditi. Međutim, ne želim da kudim u smislu ljudi, već sredina kao sredina negdje s vremenom ne trpi nove stvari, jako teško je zakotrljati neku novu priču, ali srela sam neke super ljude, bilo bi predugo da ih sad sve nabrajam, ali moram izdvojiti Jovana Vidakovića i Igora Dutinu, to je moja ”Kao” ekipa, ”Kao” festivala, kao Sunčane kapije. Nas troje smo od vrhunskih kafenisanja, super sjedeljki, došli do pozorišnog festivala u Trebinju. Prosto smo na neki naš način se izborili sa vjetrenjačama i pokazali da je moguće promijeniti nešto, napraviti neku novu priču, i sad se Bogu molimo da to ustraje ali i da nam pomognu neki čelni organi i prepoznaju tu našu priču. Bilo kakva instittucinalna podrška se za sada nije desila , što nije toliko ni loše, ono, nismo se prodali nigdje.” – govori Milica na početku razgovora za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Pomenuvši projekat ”Kao” festival, Milica se nadovezuje i govori o tom festivalu koji je naišao na dosta dobar prijem i kritike, a koji je, kako kaže ”festival ljubavnog karaktera”.

”Mi smo napravili jedan pravi proleterski projekat. Sam festival živi od pomoći ljudi, tebe, mene, kolege pored nas i ono kao ”čova, bi li nam pomog'o da napravimo festival?”. Hoćemo li nahraniti glumca – hoćemo, hoćemo dati glumcima da prenoće –hoćemo. Sve je proteklo na nekom drugarskom nivou. Neko me je u toku festivala pitao da li je festival takmičarskog karaktera,  ja sam odgovorila da nije, već da je ljubavnog karaktera. I sad smatram da to jeste tako. Počevši od toga da se nas troje volimo, pa smo iz toga rodili festival, do toga da su glumci pristali da dođu iz ljubavi, hotel ”Leotar” im je iz ljubavi dao da spavaju, baš je sve nekako proteklo na nivou ljubavi i solidarnosti. Sve to jeste pozitivno i dobro ali nije lako održivo, tako da je negdje potrebna pomoć kako bi festival opstao.” – svjedoči Milica da projekti rađeni iz ljubavi i entuzijazma mogu da se rode, ali da ih je teško održati u životu.

Na pitanje da li Trebinje oskudjeva u kreativnim idejama i ljudima ili u ljudima koji bi te kreativce i njihove ideje prepoznali i podržali, Milica kaže kako Trebinja ima veliki broj kreativnih ljudi koji nažalost nisu dovoljno istrajni u realizaciji svojih ideja, ali da je prisutan i nedostatak adekvatne podrške.

”Ne oskudjeva Trebinje kreativnim ljudima, tim kreativnim ljudima oskudjeva istrajnost i fali neke upornosti velike jer ovaj kamen je stvarno kamen, stvarno je tvrdo i potrebno je biti nevjerovatno uporan da bi se neke stvari napravile. Od samog rada sa djecom, ne smijemo ni slučajno pričati o manjku kreativnosti, djeca su nevjerovatno talentovana, moram čak reći da kad se priča o svim Muzičkim školama u Republici Srpskoj, Trebinje već godinama bilježi najbolje rezultate. Dakle, talenta ne manjka, ali da fali istrajnosti, fali. Jako puno ima kukanja, mišljenja da se ništa ne može i sve se svede na to da se na kafi jauče. Slabo se radi, moramo biti iskreni. Trebinje jeste mala sredina, ali sredina sa toliko potencijala da je grijeh da se tako tavori i u kulturološkom i svakom drugom smislu. To ne bi smjelo da se dešava, baš to doživljavam kao neku vrstu grijeha.” – iskrena je Milica.

Foto: Igor Dutina

Po dolasku u Trebinje, na prvo radno iskustvo, gdje je dobila posao profesorice viole, predavajući osnovcima i srednjoškolcima ove obrazovne ustanove, paralelno sa svim tim obavezama je privodila kraju obaveze vezane za Dramsku akademiju. Tu posljednju godinu ”kovanja” glumačkog zanata, naziva ”šizofrenom ali plodonosnom”. Radnim danima je obavljala proefsorske obaveze a vikendima je odlazila u Banjaluku, kako bi završila fakultetske obaveze. Diplomirala je 2016. godine predstavom ”Matičar” autora Duška Dremovića, u kojoj je igrala uz ”klasiće” Nikolu Janoševića i Marka Nedeljkovića. Milica govori o radu na ovoj predstavi, koja je još uvijek ”živa” što potvrđuje da se radi o kvalitetnom pozorišnom činu.

”Predstavu ”Matičar”, koja je moja diplomska predstava, radila sam sa kolegama sa klase, Markom Nedeljkovićem i Nikolom Janoševićem. Cijelo studiranje sam nekako više bila bazirana na dramu i tragediju i bila sam u fazonu OK, ajde sada da probam nešto drugačije, da vidim kako plivam u žanru klasične komedije, bio mi je izazov da vidim da li me uopšte ima u tom žanru, a na kraju je sve to ispalo jako dobro. Mislim, ruku na srce, ja sam taj tekst tražila pola godine i teskt sam našla sebi po mjeri. Tačno sam znala koga igram i nisam imala nikakvih problema u rješavanju lika i to se očitovalo i na predstavu. Igrala sam sa lakoćom i svaki put uživam. Tu predstavu smo premijerno odigrali 2016. godine, a ”Matičar” još živi, uskoro igramo u Cirihu. Predstava živi, što je negdje i najmerodavnija stvar da li je nešto dobro ili nije.’ – prisjeća se Milica iskustava vezanih za posebno emotivan komad života svakog glumca, a to je diplomska predstava.

Milica uskoro, tačnije već sutra, odlazi iz Trebinja. Dobila je ponudu za posao koji do sada nije radila, što predstavlja novi izazov i priliku za sticanje novih saznanja i iskustava. Milica pakuje kofere i odlaskom, tačnije povratkom u Banjaluku, otvara novu stranicu. Odlaskom u Banjaluku otvaraju joj se i neke nove mogućnosti, kojih u Trebinju nije imala.

”Ja odlazim iz Trebinja, ali ja ne želim da taj odlazak doživim kao nešto zvanično i definitivno. Ja idem da sebi otvaram neka nova vrata, kroz koja ćemo da prolazimo svi, pa da se zakotrljaju neke stvari i sa druge strane a da se ovdje ta priča nastavi kako treba.  Idem u jednu potpuno novu priču, da budem član jedne produkcijske ekipe, da se upustim u neke potpuno nove vode i ono što su moja očekivanja su idem da učim,a i inače mi je cilj da kroz život učim i nadograđujem svoje znanje i da od naučenog pokušam napraviti nešto bolje u svom mikrokosmosu. Smatram da je sređivanje mikrokosmosa jedini način da se nešto radi na univerzalnom planu. Na kraju krajeva, idem kući, a u Banjaluci su i neke druge prilike, kako kroz pozorište, tako i kroz muziku, pa smatram da ću biti ispunjenija. Ovdje nisam imala dovoljno mogućnosti da se izrazim na tom nekom polju. Naučila sam sjajne stvari ovdje, stekla iskustvo, ali suštinski sam se školovala za scenu, scena je moja prva ljubav. Nekako je i prirodno da idem tamo, idem ka sceni u nadi da će mi se otvoriti vrata.” – govori Milica o odlasku i kao da što prije želi da uplovi u neke nove vode, neka nova saznanja i upozna neke nove ljude.

Govoreći o planovima vezanim za pozorište, a koji će u Banjaluci biti lakše izvodljivi, Milica u šali kaže da je najprioje potrebno da posloži stvari i vidi da li će je primiti nazad kući.

”U posljednje vrijeme iščitavam neke zanimljive tekstove, imam nekih ideja u glavi, ima i ljudi sa kojima mislim da sarađujem, ali moram da posložim stvari, da stignem, da vidim hoće li me primiti moji kući nazad (smijeh), da vidim šta kako i onda da zaplivam. Isto kao kad sam ovdje došla, sad isti proces moram i kući proći. ” – govori Milica sa osmjehom na licu.

Kada govorimo o kvalitetu pozorišnih predstava u Republici Srpskoj i uopšte u Bosni i Hercegovini, Milica kaže da je to teško pitanje i da ima jako puno talentovanih i glumaca i muzičara koji nemaju priliku da se pokažu i dokažu.

”Teško pitanje. Imamo jako puno talentovanih i glumaca i muzičara, vrhunskog kadra, koji nemaju šansu da se dokažu, nemaju priliku da ih neko vidi. To je negdje, sa moje lične tačke gledišta, baš problem zato što se umjetničko biće jako lako guši u nedostatku izraza. E sad, pozorišna scena, muzička scena, potpuno su, čini mi se, različite priče, negdje, što se tiče pozorišta, u posljednje vrijeme se jako puno podilazi publici, jako puno se bavimo nekim nezdravo aktuelnim temama, nekim trivijalnim stvarima. Ima toliko gorućih stvari koje ostavljamo po strani, a imamo premoćno sredstvo u rukama, ali se ne služimo njime na pravi način. Pozorište, scena kao takva, tome služi, da uzdrmamo. Ali negdje me raduje što vidim da ima mladih ljudi koji okupljaju prijatelje oko sebe i rade na nekom individualnom planu, ljudi se sve više klonu tih institucionalnih projekata, svi su više u fazonu hajde ljudi da radimo. Ono, how to napraviti dobru predstavu, ”Kao” festival i ta priča.”

Pomenuvši kompromis, na koji u današnje vrijeme svi manje – više moramo biti spremni, a u pogledu kulture i služenja ”njenom veličanstvu” umjetnosti, na pitanje gdje prestaje umjetnost a počinje kič, Milica kaže:

”Onda kad zaboraviš na to da je umjetnost fascinantan način da se izmijeni realnost, e tad stvari kreću nizbrdo. Negdje je tu ogroman problem i egzistencijalne prirode, jer mi glumci moramo isto tako da jedemo hljeba, da platimo struju, telefonske račune, da osnujemo porodice, nahranimo neka usta, tu onda dolazi do neke vrste kompromisa na koji ne znam koliko smo zapravo spremni. Svako u nekom trenutku se suoči sa tim kompromisom, a to je nešto što preteško pada glumcu, malo je i tužno što ti se ne pruža mogućnost da živiš kroz ono što voliš već moraš da radiš nešto što ti se u suštini ne radi. Nažalost je tako, treba biti iskren i realan.” – govori Milica o suštinskom pitanju i problemu egzistencije umjetnika na ovim prostorima.

Da li problem negdje leži i u prezasićenosti kadrom?

”Generalno je ta hiperprodukcija u jednom trenutku kod nas postala problematična na svim poljima, čini mi se. Treba napraviti selekciju, na kraju krajeva, nije ni taj fakultet za svakoga, treba biti iskren prema sebi. Što bismo svi morali završiti fakultete. Ono, postoji toliko prelijepih zanata, a to je i neki moj sljedeći plan, to moram da kažem, da ću ja jednog dana da postanem obućar. Šta je krajnji cilj? Onda ću da otvorim SUR, samostalna umjetnička radnja, gdje će da se prave predstave, koncerti i obuća.” – otkriva Dimitrićeva zanimljiv, reklo bi se ”pakleni” plan čitaocima internet magazina ”Moja Hercegovina”.

Ljetos je Milica sa Đoletom, izabranikom srca svoga, ušla u jednu zanimljivu, jednomjesečnu avanturu. Obišli su 12 gradova svirajući na ulicama dvije viole, otvorenog srca, kako kaže Milica.

”Ja, Đole, dvije viole, 12 gradova i jedna otvorena kutija i dva otvorena srca, što je važnije od svega. Zaista predivno iskustvo. Bili smo u Banjaluci, Jajcu, Mostaru, Trebinju, Makarskoj, Splitu, Šibenik, Cavtat, Dubrovnik, Bijela, Herceg Novi i Perast, to su bile destinacije. Bilo je fantastično iskustvo. Radili smo, nazvali smo priču viole baksinguju, jer to ulično muziciranje se zove basking. Upoznali smo brdo zanimljivih ljudi, super smo kintu zarađivali, iako smo mi prvenstveno išli da se provedemo dobro, a onda i da zaradimo. Skapirali smo da je ljudima potrebno da se skine malo ta fama sa klasične muzike, ono ljudi klasičnu muziku doživljavaju kao dvije viole, koncertna sala, mirno se sjedi, imaš kravatu i leptir mašnu, a mi smo toliko publike imali u tih 12 gradova, toliko ljudi koji su bili oduševljeni, koji su se kasnije javljali, pitali gdje radimo, šta radimo, otvarala su se neka nova vrata. Baš je bilo dobro. Moram da kažem da smo najbolju publiku imali u Banjaluci i Trebinju, a zaista nikakve veze nema to što su to gradovi u kojima ja obitavam, moji gradovi. Turneja je trajala nekih mjesec dana.” – prisjeća se Milica ovog nesvakidašnjeg iskustva.

Foto: Jovan Vidaković

Milica je u Trebinju stekla i iskustvo vezano za rad na dječijim predstavama. U produkciji pozorišta ”Male stvari” iz Trebinja imala je debi u dječijoj predstavi ”Maša i medvjed”, a nedavno je, takođe u produkciji pozorišta ”Male stvari” nastupila pred trebinjskom najmlađom publikom, doduše na javnoj generalnoj probi, sa predstavom ”Ljepotica i zvijer”. To igranje je pokazalo da predstava ima određene probleme i da neće biti lako da se oni prevaziđu, a s obzirom da Milica odlazi iz Trebinja, pitali smo je kakva je budućnost predstave ”Ljepotica i zvijer”?

”Trebalo bi da ostanem u tom projektu, plan je da ja prvo odem i vidim u čemu plivam i koliko vremena imam i da se organizujem dobro i u jednom momentu dođem ovdje na jedan duži period da bismo riješili sve te probleme koje predstava ima i onda da zaista to odigramo onako kako bi to trebalo da bude. Ja mislim, prije svega, da to moramo energetski da podignemo, moramo da se konkretnije pozabavimo stvarima glumačke prirode, svako svojim poslom i moramo da skratimo predstavu, da se izborimo sa 48 minuta da ”siđemo” bar na 38 plafon. Tako da, tu treba još dosta, dosta da se radi, ali nadam se da će sve da se poklopi da bi to moglo da bude kako treba. Ja do rada na predstavi ”Maša i medvjed” nisam imala iskustva u radu na dječijim predstavama, to je za mene najteži oblik igranja, jer prvo, tu moraš da budeš bukvalno na struju sve vrijeme, nema laži, nema prevare, djeca ako im se nešto ne sviđa, počnu da komentarišu, da pričaju, da viču, što bi trebali i veliki da zadrže, tu vrstu iskrenosti. U igranju za odrasle se hrani sujeta glumca znaš, uvijek na kraju dobiješ aplauz, ti pred djecom ako ne odigraš kako treba, nećeš dobiti aplauz.”

Za kraj našeg razgovora, Milica govori o odlasku iz Trebinja, o đacima koji su je ”raspametili” poklonima, pismima i suzama.

”Uf, odlazim sa toliko miksanim emocijama, ja sam neki proces ličnog sazrijevanja doživjela ovdje u Trebinju, volim da kažem da mi je Trebinje treći fakulet.Naučila sam prvenstveno o sebi jako puno, a onda sam naučila i kako se pliva u svijetu odraslih, da to nimalo nije lagana stvar. Moram da pomenem sve svoje učenike koji će za mene ostati doživotni prijatelji, koji su bukvalno najsvijetlija tačka ovog grada. Volim Mufu i Igora ali su djeca pobijedila. Ja sam toliko dobila poklona, pisama, toliko suza, zagrljaja od te djece, da dok sam živa ne postoji način da se to izbriše iz mog srca. Odlazeći iz Trebinja, nosim i neke srećne ali i tućne emocije, ono, zamisli, imaš njih 8 klinaca malih i 11 velikih, i svi plaču i šta ćeš onda, moram i ja plakati, empatija na nivou.” – rekla je Milica na kraju razgovora.

Milica sutra putuje. Umjetnici vole putovanja, nova iskustva i što bi se reklo, ”ne drži ih mjesto”. Milica odlazi tamo odakle je krenula, sa namjerom i željom da iz Trebinja nije otišla definitivno.  Umjetnici poput Milice Dimitrić su prijeko potrebni svim sredinama ovih naših prostora pogođenih kojekakvim pošastima, prostora koji sve više oskudjevaju baš onakvim ljudima kakva je Milica Dimitrić. Putuj Milice, srećan put, a Trebinje te čeka, kako – tako ali te čeka, da i dalje budeš dio ”fantastične trojke”, da se i dalje susrećeš sa svojom talentovanom djecom, piješ kreativne i manje kreativne kafe sa isto tako kreativnim i manje krativnim ljudima. Ovaj kamen jeste tvrd a ti si svojim djelovanjem svakako uklesala trag u ovaj tvrdi, hercegovački krš. I da, ne naginji se kroz prozor! Ne, to nije iz te pjesme. Nije, jer ovo i nije ‘’oproštajni’’ intervju, jednostavno, sa umjetnicima je to tako, kad misliš da je kraj, zapravo tek je početak – znaj!

Igor Svrdlin

 

Autor