Marina Vujinović iz Trebinja – uz inkluzivnu nastavu do samostalnosti

Kao dijete sa višestrukim smetnjama, Marina Vujinović iz Trebinja osnovnu školu pohađa po inkluzivnom programu, ali zbog neodgovornog odnosa Ministarstva prosvjete i kulture RS-a prema ovoj djeci, svakodnevno ostaje uskraćena za rad sa brojnim stručnjacima. No, zahvaljujući predanom radu učitelja, psihologa i roditelja, škola joj je donijela veliki napredak i motivaciju da s nestrpljenjem iščekuje novi dan u školskim klupama.

Marina i Dubravka Vujinović (FOTO: Moja Hercegovina)
Marina i Dubravka Vujinović (FOTO: Moja Hercegovina)

Po inkluzivnom programu u trebinjskoj Osnovnoj školi „Sveti Vasilije Ostroški“ nastavu trenutno prati pet učenika. Prema riječima Ane Radišić, psihologa u ovoj školi, Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a propisalo je plan i program za inkluzivnu nastavu, a da pritom školama nije omogućeno da ga sprovedu u djelo, pa djeca ostaju uskraćena za mnogo toga. Tako je i sa Marinom.

– Marina je učenica sa umjerenom mentalnom retardacijom. Njeno uključivanje u školske aktivnosti otežano je zbog intelektualne i fizičke insuficijencije, poremećaja motorike, poteškoća u govoru, snižene pažnje i nerazvijenog mišljenja i logičkog rasuđivanja. Za umjerenu retardaciju planiran je redovan rad sa reedukatorom psihomotorike, terapija senzorne integracije, fizioterapeut i ljekar, kao i ostali stručnjaci u zavisnosti od individualnih potreba djece. Nažalost, svi ovi stručnjaci nisu dostupni školi, jer nisu ni planirani u sistematizaciji radnika, pa imamo potpuno nezavršenu priču – objašnjava Radišić za „Moju Hercegovinu“.

Ana Radišić (FOTO: Moja Hercegovina)
Ana Radišić (FOTO: Moja Hercegovina)

Neusklađeni su i broj i trajanje časova, a ogroman problem je i to što ne postoji nijedan udžbenik, niti radna sveska za djecu koja rade po prilagođenom programu.

– Nastavni časovi skraćeni su u odnosu na druge, pa dijete mora ostati u razredu tu razliku od pet, deset minuta, jer ne možemo da je iskoristimo tako da ga neko izvede da prošeta, da uradi neku vježbu ili slično. Oni imaju dva časa fizičkog, a mi pet, pa roditelj onda mora da odvede dijete privatno u teretanu ili kod fizioterapeuta, a trebao bi sve to da ima u školi. Zatim, ne postoji nijedan udžbenik, niti radna sveska za ovu djecu tokom svih devet godina što nama otežava rad, a ni roditelj kada dijete dođe kući nema na šta da se nadoveže. Barem kad bi neke udžbenike ili radne sveske izradilo Ministarstvo, to bi nama bilo pola posla – jasna je Radišić.

Sanja Milić, Marinina učiteljica, takođe ističe da je neusklađenost programa veliki problem, jer su neke stvari u praksi neizvodljive.

– Na primjer, Marina bi trebala da uči kako se koristi pribor za jelo, što je neizvodljivo, jer bi napravilo pometnju, budući da djeci u razredu sve lako skrene pažnju. Prošle godine smo imali problem, jer nismo imali rubrike u dnevniku kako bismo upisali učenike za inkluziju u prvom razredu – priča Milić.

Marina sa učiteljicom Sanjom Milić (FOTO: Moja Hercegovina)
Marina sa učiteljicom Sanjom Milić (FOTO: Moja Hercegovina)

Budući da sistemsko rješenje ne postoji, Radišić ističe da kvalitet školovanja ove djece najviše zavisi od individualne sposobnosti učitelja i nastavnika. Suština je, kaže, da svi razumijemo da primarni cilj uključivanja djece u redovnu nastavu nije da oni nauče da čitaju, pišu i računaju, nego prije svega da ona budu osposobljena za što samostalnije funkcionisanje u životu i radu kako bi kasnije što manje zavisili od tuđe pomoći i brige.

– Kod Marine postoji veliki napredak od polaska u školu do sada, prije svega, zbog svakodnevnog, mukotrpnog rada roditelja. Postignut je veliki napredak u domenu socijalizacije djeteta, ono se potpuno osjeća sigurno, voljeno, prihvaćeno i socijalizovano u odjeljenju – smatra Radišić.

Marinina mama: Postigla je napredak o kom smo do sad samo sanjali

Dubravka Vujinović, Marinina mama, kaže da je pohađanje škole njenoj ćerki donijelo samostalnost kakvu su do sada mogli samo da sanjaju.

– Prezadovoljna sam učiteljicom koja gleda moje dijete kao svoje. Prihvatila je od prvog dana na način na koji je vjerovatno gledamo samo mi roditelji i njena najbliža rodbina. O djeci da ne pričam. Gledaju je kao bebu koju treba da paze i čuvaju. Marina je dijete sa višestrukim smetnjama, ali je posle dugo vremena shvatila da je škola nešto što je obaveza i nešto oko čega treba da se trudi. Samim tim, meni kao roditelju je napredak što ona shvata suštinu školovanja. Osim toga, Marina, koja je inače vrlo nepovjerljiva prema ljudima, došla je do toga da joj je strašno važno mišljenje učiteljice Sanje i učiteljice Ane, pa nemamo više problem prilagođavanja drugim ljudima kad se pojave u njenom životu – zadovoljno kaže Dubravka za „Moju Hercegovinu“.

marina_dubravka_mojahercegovina

Kao problem i ona ističe nedostatak udžbenika i neophodnih stručnjaka u školi, pa su, kaže, roditelji prinuđeni da se snalaze na razne načine.

– Nemamo knjige po kojima se vodimo, pa se malo osjećamo dosadnim, zapitkujemo šta je radila, šta sad da radimo i tako dalje. Mi smo igrom slučaja možda u boljoj mogućnosti od nekih drugih roditelja, pa možemo da joj obezbijedimo privatno fizioterapeuta, plaćamo joj dodatno i logopeda. I ovdje ide na terapiju jednom sedmično kod logopeda u sklopu Centra za djecu sa posebnim potrebama na koje ima pravo. Roditelji su prinuđeni da mimo svog dvadesetčetvoročasovnogčasovnog rada dodatno nađu nekog ko će da radi s njom privatno ako hoće bilo kakav napredak – jasna je Marinina mama.

No, kako kaže, potpuno se slaže sa psihologom Radišić da je u suštini najmanje važno da se Marina opismeni, već da je ključno da se potpuno osamostaljuje i funkcioniše sama bez roditelja.

– To nam je do skoro bila misaona imenica, a sada Marina zaista voli da dolazi u školu, jer tu ima svoje drugare – navodi Dubravka.

Marina sa školskim drugarima (FOTO: Moja Hercegovina)
Marina sa školskim drugarima (FOTO: Moja Hercegovina)

Do koje granice će ići nivo Marininog napretka, kaže, ne zna, ali treba uložiti mnogo truda i rada, boriti se i ići naprijed, a sve je lakše uz saradnike poput Sanje i Ane. Ipak, tvrdi, roditelj je glavni „okidač“ u napretku svog djeteta.

– On treba najviše da se bavi svojim djetetom, da traži način da mu pomogne da bi to dijete bilo srećnije. Ne postoji ništa gore, niti tužnije nego kad vidim njene tužne oči, jer joj nešto nije potaman. E, kad to izbrišete iz njenih oka, vi ste svoju misiju prosto završili. Ako je njoj prepreka bio stepenik koji je poslije mjeseci terapije ipak prevaziđen i sada se sama ispenje na četvrti sprat, onda znate da sva ta odricanja i sve vrijeme posvećeno njoj stvarno imaju smisla. Pogotovu što ona to zna da vrati i osmijehom i ljubavlju i ta dobrota koja iz nje zrači, rekli biste da nijedan problem nije imala u životu, a imala ih je mnogo – zaključila je Dubravka za naš magazin.

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora