Marija Đajić za MH: Želim život po taktu srca svoga, a ne po tuđim notama

Marija Đajić je rođena 19.11.1988. godine u Trebinju. Za nju će mnogi reći da je svojeglava, drska, ali upućeniji u ono što Marija radi i čime se bavi će reći da je ona uporna, vrijedna, da ima stav i bori se za njega, te da hrabro kritikuje sredinu i anomalije koje današnje vrijeme nosi sa sobom. Osnovne studije glume završila je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, u klasi prof. Jelene Trepetove Kostić, a školovanje nastavlja u Beogradu, na Fakultetu dramskih umetnosti, gdje upisuje master studije iz glume u klasi prof. Srđana Karanovića. Marija je, radoznala kakva jeste, ali i željna sticanja novog znanja, nakon toga odlučila svoje školovanje nastaviti u Moskvi, upisavši magistarske studije iz režije na Teatralnom institutu Borisa Šukina. U sklopu nedavno završenog, 61. Festivala festivala, u okviru pratećeg programa, odigrala je monodramu ”Hasanaginica”, rađenu po tekstovima Milana Ogrizovića, Ljubomira Simovića i Alekse Šantića, ispred ljetne scene u trebinjskom Starom gradu. Da, one scene za koju se Marija zdušno borila prije dvije godine, kada je inicirala čišćenje scene i naišla na gomilu nerazumijevanja, osuda i pogrešnog tumačenja njene želje. Povodom premijere monodrame ”Hasanaginica”, Marija Đajić je za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila o motivu da radi Hasanaginicu, njenim impresijama nakon sjajnog igranja, ali i o ljetnoj sceni u Trebinju, planovima i pozivu koji je odabrala i posvetila mu se cijelim bićem.

Foto: Igor Dutiina

Možda za početak priče o Mariji Đajić treba krenuti upravo od bure koja je podignuta uslijed jedne potpuno čiste namjere da se inicira priča i krene sa realizacijom obnove ljetne scene, te reakcijama na koje je naišla, kao i o pojedinim pripadnicima vlasti, ali i sedme sile, koji su je upleli u političke igre i previranja. Kako se sve to događalo u izbornoj godini, jasno je da su Mariji svi politički subjekti zloupotrijebili, jedni su je branili, a drugi su se branili od nje, tvrdeći da želi prisvojiti nešto što nije njeno. Danas ona kaže da je svjesna da je ispala naivna u cijeloj priči, ali da je sve to što se tada dešavalo nju učinilo jačom i istrajnijom u namjeri da tom prostoru udahne život. Tada je Marija jednog dana naišla na katanac na vratima ljetne scene, a vrata ovog prostora su, bar simbolično, bila otvorena za vrijeme Marijinog igranja Hasanaginice.

Jul 2016. Katanac na vratima ljetne scene kao simbol odnosa grada prema kulturi – grada koji se tako jako i glasno diči titulom ”Grad kulture”

” Čistila sam ljetnu scenu i naivno i neiskusno upala u vrtlog prljavih političkih i novinarskih previranja. Dozvolila sam im da mi izvitopere riječi i namjere. Iskoristili su moju mladost i čisto srce. To im nikada neću oprostiti. Stoga imam duplo više razloga da od svojih ideja i namjera ne odustanem dok sam živa. Plemenitu viziju tog prostora, koja se svaki dan viori u mojoj glavi, neću izdati. Sada sam igrala ispred scene, da bih udahnula život tom prostoru, da bih skrenula pažnju na njega, da bi ljudi vidjeli da od toga zaista može nešto kvalitetno da se stvori. Smatram da je dužnost svake osobe koja se bavi javnim poslom, pogotovo onima koji se bave umjetnošću i kulturom, da skreću pažnju na društvene anomalije kojima smo opkoljeni sa svih strana. Dakle ja sam to dužna sebi prije svega , a potom svoj djeci koju volim, jer smatram da buduća pokolenja ne smiju živjeti u ovakvim uslovima. Ne plašim se na primjer policije koja je korumpirana od vrha do dna i iživljava se na siromšnim starim ljudima koji voze neispravna kola jer nisu u mogućnosti da imaju bolja, pa im pišu neke smiješne kazne da obogate svoj fond, dok dilere opojnih sredstava pozdravljaju srdačno dok se elegantno parkiraju ispred džamije u Starom gradu sa svojim, zavisnošću tuđe djece naplaćenim, limuzinama. Ne bojim se vlasti koja je u stanju da stoji protiv običnih roditelja kojima je neko otrgao djecu iz naručja i života. Jer to su sve kukavice koje misle samo na sebe i svoju prćiju, a nalaze se na pozicijama od opšteg interesa. Mi smo sitni za njih, kao što Hasanaginica za agu i bega predstavlja ilovaču od koje mogu da oblikuju svijet po svojim potrebama, jer „..ilovača na sve pristaje, ilovača nema jezika…“ ! Ne želim da živim sa uvjerenjem da ništa ne mogu da promjenim. Želim da živim ovaj život punim plućima, po taktu svog srca, a ne po tuđim notama.”

Foto: Jovan Vidaković

Marija pravi sjajan uvod za priču o Hasanaginici. Marija Đajić govori o motivim bavljenja Hasanaginicom, njenim pristupom u radu i istraživanju, kao i o utiscima nakon igranja ove monodrama.

‘’ Uvijek imam potrebu da se bavim junakinjama nad kojima se viori neka nepravda. Što su njihovi problemi veći to je za mene jači glumački izazov. Nažalost poznajem mnogo Hasanaginica, one su mi dale istovremeno i motiv i snagu da ovo iznesem. Položaj žene na Balkanu je i dalje vrlo nazadan i nezavidan. U njeno ime vole da govore, ali o njoj nikada istinski ne progovore. Probala sam da razumije Hasanaginicu, da sputam moju buntovnu prirodu i naučim da budem pijun u rukama objesnih. Osjećaj je vrlo gadljiv. Stoga sam je hrabrila na neočekivanim mjestima i nadam se odbranila njenu potlačenu ulogu u toj suludoj priči. Sva tri pisca su na mene uticala na različit način. Jedan je budio ljubav, drugi srdžbu, a treći tugu. Mada bih morala da kažem da mi je za osnovnu inspiraciju bavljenja Hasanaginicom ipak najviše doprinijela drama našeg genijalnog savremenika Ljubomira Simovića. ‘’ – govori Marija o motivima i onim što je vodilo dok je radila na liku Hasanaginice.

Kad govori o centru sukoba između Hasanaginice i Hasanage, Đajićeva smatra da je u pitanju nesporazum, te da su oboje zapravo žrtve tadašnjeg sistema.

‘’ Kao što u svim velikim tragedijama nesreća kreće od najbanalnijih stvari, tako mislim da je i ovdje u pitanju nesporazum, neinformisanost, strogo vaspitanje u neiskazivanju najnježnijih emocija, povodljivost na ogovaranja, ishitrenost i … Ima mnogo teorija o tome zašto Hasanaga nju tjera, ja vjerujem da je on beskrajno voli, ali ipak kao ponosito ograničeni ratnik dozvoljava osjećanjima nižim od ljubavi da njime upravljaju i pravi haos od njihovih života. Oboje su žrtve sistema primitivnog društva u kome su živjeli.’’

Marija kaže da je nakon igranja bila izuzetno srećna ted a je reakcija publike prevazišla njena očekivanja.

‘’ Jako sam srećna. Bilo mi je zadovoljstvo igrati baš na tom mjestu. Reakcije ljudi su mnogo jače nego što sam mogla pretpostaviti da će biti. Publika je tako suptilno prihvatila moju igru i dala mi vjetar u leđa. Ovo igranje mi je u svakom smislu potvrdilo da imam vrlo vrijedne ljude oko sebe. To je najveći dar koji mi je Hasanaginica mogla podariti. Momci iz Azara, Čitaonice i White bara su mi pozajmili stolice, kako bi publika mogla negdje sjesti, tu su bila i dva momka koja su organizaciju prebacivanja stolica preuzela na sebe. Hvala im do Neptuna i Plutona… Hvala Darku Kurtoviću na nesebičnom bivstvovanju u mom životu i svim mojim poduhvatima. Hvala mojoj porodici i prijateljima što me trpe i podržavaju i onda kada svi misle da radim pogrešnu stvar.’’

Foto: Jovan Vidaković

O poslu kojim se bavi i kojem se namjerava posvetiti potpuno, kao o odlasku u Rusiju, Marija kaže:

‘’ Ovim poslom želim da se bavim časno, zbog toga svaki rad na sebi u smislu daljeg školovanja shvatam vrlo ozbilljno. Znam šta hoću, a to što hoću, kod nas ne postoji, zato sam morala otići u svijet da prođem još jednu izuzetno vrijednu školu, da bih se jednog dana mogla vratiti i raditi to za čim mi duša vapi. Moskva je moja drugarica, prelijepa je, koliko spolja može da me zaledi toliko iznutra umije da me razgali. Neopisiv je osjećaj koji sam imala kada sam u pozorištu gledala jednu od mojih omiljenih glumica na svijetu, Polinu Agurejevu ili događaji koji su mi se izdešavali u muzeju Stanislavskog, pa poznanstvo na grobu Majakovskog, sve crkve, katedrale, džamije i sinagoge, te ljubav koju razvijam prema ljudima, muzici i običajima Jakutije i Mongolije.”

Ono što bi čitaocima internet magazina ‘’Moja Hercegovina’’ svakako bilo zanimljivo, a tiče se Marijinog rada, je saradnja sa norveškom i zagrebačkom produkcijom na snimanju spota svjetski poznatog DJ-a Alana Vokera. Spot se snimao na sjajnim lokacijama, poput Dubrovnika, Tjentišta i Lovćena, a Marija iz te saradnje nosi sjajna iskustva.

‘’ Bilo je toliko lijepo, da je sve izgledalo nestvarno. Snimali smo na sedam različitih lokacija u Zagrebu, Podgariću, Dubrovniku, Nikšiću, na Kravicama, Tjentištu i Lovćenu. Ekipa je bila jako složna, vesela i vrlo produktivna. Prvi put sam imala prliku da učestvujem u nekom stranom projektu i iskustvo je vrlo dragocjeno.’’

Kao veliki ljubitelj poezije, Marija inicira poetski teatar ‘’BiT’’ koji će bitisati na relaciji Beograd – Trebinje, a za kraj ovog razgovora, Marija kaže da ta ideja ide svojim tokom, bez žurbe, ćekajući neka bolja vremena.

‘’ BiT ide polako, nikud mu se ne žuri. Diše, meditira i čeka neka bolja vremena ili bolje rečeno ide im u susret.’’

Suština Marijine borbe je jasna svima onima koji to žele i mogu da osjete. Nema sumnje da će ona istrajati u svojoj borbi, u koju je ušla potpuno romantičarski cijelim bićem, buneći se protiv svih onih anomalija koje je tište. A i ‘’Vrijeme je da Hasanaginice konačno nauče da se bore, a ne da umiru’’, kao što lijepo napisa u programu predstave ‘’Hasanaginica’’ova mlada, talentovana i, što je u današnje vrijeme izuzetno rijetko, jako hrabra i p(r)osvećena glumica. Ona će zasigurno uspjeti, što se ne bi moglo reći za sve one koji su jednu zdravu građansku inicijativu osujetili, a sujete je i danas jer ljetna scena i dalje nije obnovljena, uprkos najavama starim već dvije godine… Politika je prolazna – umjetnost je vječna!

Igor Svrdlin

Autor