Komercijalizacija smrti

Smrt u gradovima zaista je teška. Sjećam se prvih odlazaka na sahrane u Sarajevu. Nas desetak komšija, još manje rodbine, sa ponekim plastičnim vijencem, okupljeni oko kapele na gradskom groblju, čekamo da uposlenici gradskog groblja pokojnika odnesu do vječnog prebivališta. Poslije sahrane, obično bez ikakvoga obreda, raziđemo se svako na svoju stranu. Pokojnika se posle toga prisjetimo ponekada, dok vjetrovi, kiše ili komunalci ne odnesu smrtovnicu sa vrata haustora. Porodica ga vjerovatno pamti ali nekako zatvoreno, u sopstvenom okruženju, a ako je bio samac, što je čest slučaj bio u našem naselju, novi stanari, obično neko od dalje rodbine, potpuno izbrišu trag pokojnikovog postojanja. Nema pomena, nema okupljanja, pokojnik i tijelom i duhom zaista nestaje sa ovog svijeta. Sjećam se da je naš rahmetli prvi komšija Mešak, tada još momak, poslije očeve dženaze došao da prespava kod nas, jer mu je bilo teško da o očevoj smrti razmišlja sam, zatvoren u četiri zida svoga stana.

Ilustracija: Edvard Munch

U Hercegovini, bar u njenom patrijarhalnom pojasu, gdje živim već 26 godina, bar otkada ja pamtim i učestvujem na posljednjim ispraćajima, nije bilo tako. Sjećam se kada bi javili da je neko u selu ispustio dušu, kao po nekoj neizgovorenoj komandi, krenuli bi gotovo svi prema kući pokojnika. Svaki rad je prestajao. Recimo, traktorista koji ore, izlazio bi sa njive taman da mu je preostalo da uzore samo pola brazde. Ne bi tu bilo puno priče. Samo bi se gledali, a već bi se znalo ko šta radi. Oni najčvršći opremali bi pokojnika. Drugi bi počeli da donose stolove i posuđe iz komšiluka. Neko bi sastavljao smrtovnicu, jer svako u selu bi znao šta na njoj treba da piše. Žene bi čistile ispred kuće, već bi se znalo ko sutra ujutru ide na groblje da iskopa raku, jer prema običajima ne valja da raka prenoći otvorena. Mogao si vidjeti da neko prilazi porodici i tiho kroz zube pita treba li im para. Neko bi otišao do crkve, kucnuo mrtvački zvonima, i već bi se po cijelom kraju, prenijela vijest da je umro taj i taj. Uskoro bi ljudi, noseći bocu rakije pristizali da izjave saučešće. Bili bi počašćeni rakijom i kafom. Ta procesija trajala bi do kasno u noć, a po noći, kraj mrtvaca, sjedili bi do zore uglavnom stariji rođaci i komšije i po cijelu noć ispredali priče o starim vremenima, jer nije valjalo pokojnika ostaviti da sam prenoći u kući. Sutra bi se primanje saučešća nastavilo do polaska prema groblju. Po povratku sa sahrane koja je redovno bila masovna, za one koji se vrate kući bio bi pripremljen ručak. Tu bi sjedili, pomalo jeli i pili, u pričama se sjećali pokojnika, opet do kasno u noć. Narednih dana, pa i mjeseci, pazili bi čak da ne pričamo glasnije, a kamo li da zapjevamo. Ako je prije smrti pokojnika bila zakazana kakva svadba ili veselje, ona bi se obavezno obavljala bez pjesme, ukoliko neko iz ožalošćene porodice, što je bio čest slučaj, ne bi došao i izričito zahtjevao da se na svadbi ili veselju pjeva kao da je pokojnik živ. Bilo je slučajeva da su rođaci krili smrt svoga oca, jer su isti dan po njihovu rođaku trebali da dođu svatovi, pa nisu htjeli figurativno rečeno da smrt pobijedi život. I tako svako se trudio da rođaku ili komšiji pomogne i ugodi. Smrt na selu je bila javna i ne tako teška kao u gradu, bar za one koji žale, jer u zajednici se sve nekako lakše podnosi. Mnogo dana iza sahrane lebdio je duh pokojnika kroz sve sfere života. Svako je nastojao da se ožalošćenoj porodici nađe pri ruci pa se tuga neka razvodnjavala. Možda je tu bilo nekulturno, možda i primitvno paganski, ali imalo je svoju svrhu jer bi na takav način, u toj kolektivnoj žalosti, svako iz okoline, ožalošćenoj porodici svojim postupcima skidao jedan dio tužnog bremena sa leđa, olakšavajući im bolni teret.

Vremenom ti običaji su postali prevaziđeni. Broj stanovnika po selima se smanjivao, samim tim i broj ljudi koji mogu pomoći oko posljednjeg ispraćaja. Saučešća su i dalje bila masovna. Ožalošćeni u neka doba nisu znali šta da rade sa silnim bocama alkohola donesenim za tu priliku. Sahrana pokojnika u osiromašenim selima postala je teški finansijski teret za porodicu. Nešto je bilo zrelo za promjenu. Iako treba istaći da niko nije ostao nesahranjen, svakoga je sveštenik opojao, a za pokoj svačije duše, utočena je čaša rakije i pripremljen objed. Čak su se komšije i najbliži oko sahrana inokosni siromašaka trudili još više nego na sahranama svojih bliži da ničega ne fali, jer se tako nije dao “nam” sela a bilo je to i bogougodno dijelo od kojeg niste imali ovozemaljske koristi, pa su se ljudi takvim djelanjem približavali Carstvu Nebeskom. Inicijativa za promjenama dotadašnjih običaja je potekla iz Ljubinja. Čini mi se da ju je pokrenuo tadašnji načelnik Vesko Budinčić. Nekako je samo po sebi krenulo, isprva tiho i pomalo, ali vrlo brzo masovno, da se umjesto boce rakije na saučešće nosi koverta sa izvjesnom sumom novca, kako bi se porodici olakšalo i finansijski pomoglo da obave sve stvari oko posljednjeg ispraćaja pokojnika. Bio je to veliki napredak, i ova inicijativa se uskoro proširila na cijelu istočnu Hercegovinu, gdje je manje više prihvaćena. Uskoro su u Hercegovini počele da se grade kapele i sale za ručavanje pa više niste morali kući da organizujete rodbinu i komšiluk da vam pomažu oko posluženja, jer ste za relativno male novce sve mogli da obavite na groblju.Pošto su saučešća i dalje bila masovna, porodica je uspjevala od priloga da plati kompletne troškove sahrane, pa da joj ostane i novca pride.

Sve bi bilo sjajno, da se u međuvremenu negdje, a tako je svugdje gdje se uvali novac, nije izgubio duh zajednice. I dalje su saučešća masovna, ali nekako su formalističke prirode. Ljudi dođu, ostave prilog, izjave saučešće, gledaju da izbjegnu posluženje u sali i za njih se tu sve završava. Na sahranama je sve manji broj ljudi. U poslednje vrijeme uvukao se i jedan ružan običaj. Sve je više ljudi koji samo po nekom poznaniku pošalju prilog bez da se pojave i izraze saučešće porodici. Znači, sve se svelo na novac. Oko toga novca i u porodici zna doći do sukoba. Pojedinci počinju zakerati i oko plaćanja troškova sahrane, što zna biti jako ružno i neprimjereno. Ako je već novac u igri, onda svako hoće svoj dio. Očit premjer sam i ja. Nekada sam zvonima besplatno ispraćao pokojnike na onaj svijet, a sada i ja hoću svoj dio kolača.

I kao nekada, opet nam je potrebna promjena, ali ovaj put duhovna. Ovaj običaj oko nošenja priloga ne treba dirati. Vrijeme je takvo da se sve novcem plaća, ali treba razmisliti šta sa novcem koji preostane od sahrane. Da li ga dati u dubrotvorne svrhe, ili nešto drugo sa njim učiniti? Stari običaji, iako možda nazadni, imali su svoju svrhu. Pomažući djelom porodici pokojnika, jačali smo zajedništvo, povjerenje. U zajedničkom poslu, pomažući ožalošćenima, ljudi koji su posvađani znali su se pomiriti. Tako bi valjalo i novac preostao od sahrane ulužiti u jačanje zajednice. Na koji način? Teško mi je samome dati odgovor.

Ja sam oca sahranio po starim običajima, a majku po novim. Sahranjujući oca, plaćajući troškove sahrane i spomenika, učio sam se disciplini i odgovornosti. Na neki način ocu sam se odužio. Nesebična i aktivna pomoć mojih bratstvenika i komšija učila me je empatiji i učila me kako da se u zajednici ponašam vraćajući usluge istom mjerom. Gledajući pozamašnu gomilu novca preostalu poslije plaćanja troškova majčine sahrane, imao sam tužan osjećaj da majka o meni brine i poslije smrti, i hvatao sam sebe u nepriličnim i nedostojnim razmišljanjima kako taj novac potrošiti, ili u nešto uložiti. Očigledno je da tu nešto nije kako valja, jer se sve svelo na plavu kovertu i deset maraka u njoj.

Ako zamislimo pokojnika, a tako možemo zamisliti i Boga, društvo, državu, zajednicu, kako stoji u centru jednog savršenog kruga, a mi stojimo izvan njega. Ako zajedno pođemo ka pokojniku, Bogu, društvu i zajednici, što se više budemo primicali centru, bićemo bliže jedni drugima. U ovom slučaju to bi značilo da krenemo na saučeća odlaziti sa više pijeteta. Bar za početak, trebamo svratiti i popiti čašicu, pa i dvije, za pokoj duše. Doći na sahranu i tu s mirom i dostojanstvom ispratiti bližnjeg. Poslije sahrane svratiti i na ručak, što da ne. Porodica ga je pripremila da se pojede. Uputiti ožalošćenima skromnu riječ utjehe. Ako se sve završi sa deset maraka priloga, bojim se da tim novcem samo prodajemo dušu a ožalošćenu porodicu stavljamo u iskušenja.

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora