Janko i Nada Matković iz nevesinjskog sela Sopilja tvrde: Mi smo građani trećeg reda

NEVESINJE – Nevesinjsko selo Sopilja je mjesto u koje su policijske patrole dolazile rekordan broj puta. U proteklih deset godina intervenisali su u preko 450 navrata. Matkovići tvrde da im osnovna ljudska prava – sigurnost i slobodu, ugrožava komšija Luka Čuljak, što ovaj negira i za neprijatnosti optužuje Matkoviće. Problemom se bavila i delegacija Odbora za predstavke Narodne skupštine Republike Srpske i Ombudsman za ljudska prava. Za sada, bez rezultata.

Janko Matković (Foto: Moja Hercegovina)

75-ogodišnji Janko Matković je do rata živio u Bijelom Polju kraj Mostara. Tokom rata je sa suprugom Nadom izbjegao u Zijemlja, a zatim su kupili nešto zemlje i sagradili kućicu u Nadinom rodnom selu Sopilja. Nisu, kažu, ni slutili da će im dani starosti biti obilježeni torturom koju preživljavaju od prvog komšije Luke Čuljka.

Svaki dan nam je gore.  Evo, nas dva đuturuma izađemo tu vani uveče i čim mi izađemo, eto njega, iz dana u dan, psuje nam sve živo i mrtvo. Dotuži nam, uđemo unutra, navučemo store, a on uperi svjetla, ja ne znam kakva su to svjetla, u zelenoj boji, moramo otići da spustimo grilje. On kaže: “Tu ćete stara paščadi pokrepati”. Eto nam života. Zovemo policiju, njih četiri su najčešće dolazila, koji je god rekao da nas ne smije dirati, da imamo pravo da budemo zaštićeni kao ostali ljudi, Čuljak kaže da će ih prebaciti i da će im skinuti uniformu. Evo, tako se i desilo“, priča nam Janko.

Starost bez slobode i spokoja

Janko je krhkog zdravlja, iza sebe ima dvije operacije, a svakodnevno doživljava torturu. Kaže da bi ih policija i zaštitila, ali da Čuljak ima veze u vrhu, pa su oni koji su izlazili na teren sada premješteni.

“Od njega nemamo mira. Put nam je zagradio, išlo se tuda 200 godina, on je rekao da je to preko njegove zemlje, zatvorio ga je i sad dolazim preko tuđeg imanja. Prošle godine nam je zatrovao baštu, ništa nismo mogli da koristimo, otrovao nam je i kravu. Policija je dolazila na uviđaj, ali on kaže da mu niko ništa ne može. Nema dana da me ne psuje. Policija dođe, on im se suprotstavlja, I njih napada. Očigledno je da ima podršku. Prošle godine je Boračka organizacija ogradila (baštu), sve je on to isjekao i meni jednostavno kaže: Ovdje nećete živjeti”, kaže Janko.

Izlazak iz kuće je postao prava mora, kaže Nada Matković (Foto: Moja Hercegovina)

Policajci kažnjeni zbog zaštite Matkovića?

Ono što Čuljaka čini snažnim je veza sa vrhom PU Trebinje, tvrde naši sagovornici koji su upućeni u problem, ali iz straha od odmazde insistiraju na anonimnosti. Ističu da je ovaj slučaj nepovratno pokvario odnose u policijskim stanicama hercegovačkih gradova. Ukazuju na slučaj tri policajca iz PS Nevesinje koji su se, vršeći svoju dužnost u Sopiljima, zamjerili Luki Čuljku. Uprkos tome što su do tada imali odlične ocjene pretpostavljenih, prvo su degradirani, a potom i premješteni u Gacko. Iako je sve, kako kažu, pokriveno papirima i po zakonu, jasno je da se radi o kažnjavanju. Zbog pravila službe policajci su odbili da javno govore o problemu i istakli da će svoja prava ostvarivati u okviru sistema. Naš izvor, sa druge strane, tvrdi da se unutrašnja kontrola koristi da se kazne policajci koji su izlazili na teren i reagovali. Pitanja koja smo uputili i na adresu PU Trebinje još su bez odgovora. Na njihov stav o situaciji u selu Sopilja i o tužbi policajaca i dalje čekamo.

“Kome sad da se obratim?”, očajan je Janko, pokazujući nam ispisan čitav dnevnik uvreda i prijetnji koje im je uputio prvi komšija.

“Tražili smo od Opštine da nas iseli. Ja sam to rekao komandiru (policije prim. aut.): Doći ću ti ovde pred stanicu, polij me benzinom, samo da me on ne bije, ubijte me vi. Ne možemo izdržati da neko vrši teror nad nama. Ni policiju ne možeš zvati, ljudi ostaše bez posla, on toliku snagu ima, on pobjeđuje”, kaže Janko.

Posjeta poslanika NSRS je za njih još uvek bez efekta i ističu skori incident kada ih je komšija Čuljak napao jer je morao da plati kaznu od 13.000 maraka. Kao za pakost, signal mobilne telefonije je tog dana bio u prekidu na teritoriji opštine, pomoć nisu mogli da dozovu, pa su, kako kažu, u policijskoj stanici potražili spas. Patrola ih je, potom, provela do kuće i ostala tokom noći.

Ne možete me protjerati – tvrd sam orah

Sa druge strane, Luka Čuljak ne krije zadovoljstvo jer je, po njemu, problem riješen, a on spokojan.

Uspio sam doći na svoje, na zemlju predaka koju su kupili 1907. godine. Dosadašnji komandiri Policijske stanice Nevesinje su sakrivali problem od pretpostavljenih, ali kad je došao Ombudsman za ljudska prava i kada sam iznio problem načelniku PU Žarku Laketi, da sam mu se obraćao 20 puta preko komandira stanice, on mi je rekao da nije čuo za ovaj problem. Rekao sam mu da potraži u službenim zabilješkama zašto je policija intervenisala 450 puta. Rekao sam mu – Vi ste dolazili na moje imanje da me protjerate odavde, ali ne možete me protjerati, ne dam se više, ja poznajem zakonsku proceduru. Kaže on meni – Ne progonim te ja. Progone me tvoji policijski službenici i kažem mu koji sve. Mi smo počinuli i ne bi ovaj rahatluk nikom dali”, kaže Čuljak.

Luka Čuljak (Foto: Moja Hercegovina)

Lukin brat “pao” sa drogom

Mržnju Čuljaka na sebe je grupa policajaca iz PS Nevesinje navukla 2013. godine kada je uhvatila Ivicu Čuljka sa 33 kilograma droge. Prema našem izvoru, akcija je bila tajna i za pojedine visoke policijske službenike, za koje je postojala osnovana sumnja da su u kontaktu sa Čuljkom. Ivica je osuđen na pet godina. U februaru 2015. godine je Okružni sud u Trebinju uputio osuđenog da se javi na izdržavanje kazne u KPZ Foča. No, ispostavilo se da je osuđenik nedostupan organima jer se petnaestak dana poslije presude, 15. decembra 2013. Ivica Čuljak odjavio iz Nevesinja i prijavio prebivalište u Mostaru. Nenadležnim su se potom proglasili i sud u Trebinju i sud u Mostaru, a Ivica uživa u slobodi. Posljednji put je, tvrdi naš sagovornik, viđen u Splitu.

Čuljak ističe da su Matkovići izgradili kuću bez građevinske dozvole i da je on, iako u punoj snazi,  taj koga maltretiraju, ne samo Matkovići, nego i službenici PS Nevesinje. Zamjera načelniku opštine Milenku Avdaloviću što je izjavio da “zbog samovolje jednog čovjeka ne može da dođe ni sanitet”.

Još čekam sastanak kod Avdalovića, još me nije primio. Primio me je zamjenik Milutin Samardžić, koji je rekao da ne vjeruje da je Avdalović nešto tako izjavio. Tražio sam da opovrgne ovu rečenicu. Policiji sam rekao da mi na imanje ne dolaze bez sudskog naloga. Od kad je komisija bila, otpočinuo sam od njih i mirno spavam”, kaže on.

O rješavanju pristupnog puta Čuljak je u razgovoru sa nama prvo rekao da je nudio dogovor da se spor oko puta riješi, da bi potom tvrdio da RS nema pare da otkupi njegovu imovinu i da ne bi prodao metar svoje zemlje ni za 15 miliona. Za sebe smatra da je tvrd orah i da zna svoja prava.

“Zbog kazni već tri godine nemam vozačku dozvolu. Ali ja vozim svugdje, i u Hrvatsku. I niko me ne zaustavlja, samo u Nevesinju. Svežem se, upalim svjetla, nađu mi da mi je istekla vozačka dozvola. A istekla mi zbog njihovih prijava. Ispiranje mozga. Stvar je u tome što sam ja ispao pobjednik. Bilo je troškova, najgore što je narod primitivan, ja prelistam sve vijesti, sve ja to vidim”, kaže Čuljak.

Zvanično je nezaposlen, porodicu, suprugu i četvoro djece izdržava od stočarstva i šverca cigareta, tvrdi. Policiju čika da ga uhvati. A za probleme u selu kaže da je situacija što se tiče porodice Čuljak sređena, a pravna država odradila svoj dio posla

Tvrdi da mu je i Ombudsmen za ljudska prava dao za pravo i priznao, pošto se upoznao sa dokumentacijom, da je pravda na njegovoj strani. Ombudsmen za ljudska prava Ljubinko Mitrović je u odgovoru Mojoj Hercegovini negirao da prednost u ovom slučaju daje jednoj strani.

Raste broj žalbi

Inače, prema podacima za prvih deset mjeseci ove godine broj žalbi upućenih Ombudsmenu raste. Najčešće se građani žale na postupanje organa pravosuđa (prije svega na sudove i tužilaštva), te organa uprave, dok je značajan broj i predmeta u kojima je odgovoran organ poslodavac (žalbe na povrede prava iz radnih odnosa) podaci su koje smo dobili iz ove institucije. Sjedište Ombudsmena je u Banja Luci, a postoje i područne kancelarije u Sarajevu, Brčkom i Mostaru, kao i terenska kancelarija u Livnu. Žalbe se predaju neposredno i putem pošte.

Bio bih jako neozbiljan čovjek kada bih tako nešto izjavio. Pravdu utvrđuju sudovi i drugi nadležni organi. Traganje za istinom i utvrđivanje pravog stanja stvari je u nadležnosti drugih državnih organa, prije svega sudova. Naša je obaveza da ih podsjećamo i podstičemo na to”, smatra Mitrović.

I Mitrović je stava da problem nije riješen, a situaciju u ovom nevesinjskom selu posmatra kroz duboko narušene međuljudske odnose koji, umjesto razrješenja, postaju sve komplikovaniji. Tome dodaje i nemar nadležnih.

“Bojim se da su sva nastojanja i dobra volja, prije svega Odbora za žalbe i predstavke Narodne skupštine Republike Srpske, a zatim i nas iz Institucije Ombudsmena nekako uzaludna. Jer, problem se i dalje ne rješava, mada, duboko sam uvjeren, za rješavanje ovog problema treba imati samo malo dobre volje, tolerancije, komšijskog razumijevanja i korektnog odnosa jednih prema drugima. Naravno, u suprotnom neophodna je pravovremena i adekvatna reakcija nadležnih državnih organa”, stoji u odgovoru koji nam je dostavio ombudsmen Mitrović.

Milanka Kovačević

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora