Instruisani isključivo željom za istinom, tražili smo pravdu!

Večeras je u Trebinju održan prvi skup podrške za Davida Dragičevića, ali i za Nemanju Čihorića, Dženana Memića, kao i za sve građane. Kao učesnik ovog skupa, sabirajući utiske, jedini zaključak je bio da ću noćas lijepo spavati, čistog obraza i mirne savjesti. Tražili smo pravdu! Pravda!

Narod je počeo dolaziti još oko 16:00 časova, sa željom da upali svijeću za Davida, potpiše peticiju podrške i pruži podršku cijeloj priči. Posebno upečatljiva je bila jedna gospođa iz Banja Luke, koja je donijela cvijeće i Davidovu sliku, upitala da li može to da ostavi ovdje, nakon što je dobila potvrdan odgovor i poziv da ostane na skupu, tiho je rekla: Toliko od mene, dovoljno, ne mogu djeco, teško mi je!

Mnogi su uputili čestitke na hrabrosti da se organizuje ovakav skup, da je Trebinje u mraku, da bi mnogi još došli ali nisu smjeli, tako im je poručeno, direktno ili indirektno. Brojkama se nismo opterećivali, neka se njima bave statističari. U medijima su izašle oprečne cifre o broju prisutnih, neke cifre su umanjene, neke su blago povećane, istina je negdje između. Brojka kojom ću se rado baviti je cifra prikupljenih potpisa. Taj broj je za sada oko hiljadu, a cifra će nesumnjivo rasti. U inat nekima koji se pozivaju na čast i otadžbinu, a ni časti ni otadžbine vidjeli nisu…

Danas smo, pripremajući skup govorili o tome kako je ovo jedna od prilika da ispunimo dječije snove, kada smo maštali o tome da budemo heroji, zaštitnici slabijih, kada smo zdušno navijali za indijance u borbi protiv  kauboja, kada smo jednostavno imali snove i svijet posmatrali očima djeteta. Doticali smo se i šala na račun toga kako ćemo se dobro ”opariti” kad legnu uplate od čika Soroša i ostalih nam sponzora, sve vrijeme ponavljajući da ne želimo politiku i bilo kakva obilježja sem slike stradalog Davida. I krenuli smo u ”akciju” onako dječije neiskvareno, ali mangupski, bez straha.

Porasli smo u međuvremenu, mnogi od nas su dobili djecu, svoje heroje, smisao bitisanja, radost i osjećaj besmrtnosti. Živjećemo kroz našu djecu, unuke, praunuke i tako u nedogled, tačnije, nadamo se, u nekom ljepšem i boljem svijetu.

Svijet u kojem se iskrena borba za pravdu, borba za budućnost sve djece, naziva najgorim imenima, pribjegavajući retorici jedne, ne baš lijepe, ideologije iz prošlosti, to sigurno nije onaj svijet o kojem smo maštali kao klinci. Nećemo ga mi promjeniti, pokušali su i mnogi prije nas, ali će nam, kako napisa jedna članica AFŽ-a (tako sam prozvao žene koje su bile pokretač i udarna igla organizacije skupa), odraz u ogledalu biti jako lijep ujutro.

Podržali su nas mnogi, od trebinjskih muzičara Mikija i Adija, koji su nam ustupili opremu za ozvučenje, pa do brojnih sugrađana koji su nam ”dali ruke” u hodu, pa do jedne profesorice i jednog profesora. Profesorica Olgica Cice i profesor Dragan Simović su nam dali poseban podstrijek i podršku u cijeloj priči. Olgica je napisala da se oduvijek divila mladosti koja ima hrabrosti da ukaže na problem, uz tuce lijepih, pažljivo odmjerenih riječi. Profesor Dragan Simović, vidno uznemiren Davidovom pričom, stalno nas je oslovljavao sa ”moja dobra djeca”. Stizale su nam i poruke podrške, starijih i onih mlađih, neki su se javljali da ne mogu doći, ali da će mislima biti uz nas i uz pravdu i istinu. Borbu za Davida, pravdu i istinu, podržali su i demobilisani borci okupljeni u organizaciji ”Trebinjska brigada”. Došli su da podrže njihovog saborca, Davora Dragičevića i borbu za istinu i pravdu. Rekoše nam da hoće da stanu u kraj pričama da ova okupljanja imaju za cilj da destabilizuju Republiku Srpsku i njene institucije. Naglasili su da su neistinite priče da borci, ratni vojni invalidi i ostali učesnici rata nisu u ovoj borbi, rekavši da politizacija ovih skupova ne stoji ovdje već tamo, odakle dolaze otrovne strelice kroz saopštenja raznih fantomskih organizacija privrženih režimu.

Veliku podršku nam je pružio i Vladislav Petković Dis čija je pjesma ”Naši dani” odzvanjala našim ušima posljednjih dana. Dis je njegove, ali i naše, svačije dane, objavio 1909. a danas ona zvuči kao da je juče napisana:

Naši dani

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig'o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesimo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji
K'o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k'o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Počelo je temom iz filma ”Valter brani Sarajevo” te Davidovom pjesmom ”Klinac iz geta”. Prije toga, dok su se potpisivale peticije, palile svijeće i čekalo 18 časova, tiho, ”na uvce”, da bolje čuju, čuli su se stihovi pjesama čiji su autori hrabro progovarali o anomalijama društva. Od nekih starijih izvođača, poput grupe ”Indexi” i njihove ”Da sam ja netko”, preko Đoletovih bagrenja i aktuelnog dna, te neba koje su vezali žicom, martovskog metka u srce razuma, do lokalne podrške oličene u ”uzeli ste sve, ali mozak nećete”, gledajući ljude koji dolaze bili smo ponosni, srećni i opet ponosni. Počeli smo, dakle, sa temom iz Valtera i Davidovom pjesmom, obratili se okupljenim, spontano, ”na prvu”, što bi se reklo. Nismo željeli da pišemo govore, usaglasili smo se da govorimo iz glave i srca, da je to ono najbolje. Obratili su se i očevi momaka koji su tragično stradali i čija smrt još uvijek nije rasvjetljena. Posebno je zanimljiv, u kontekstu Davida, slučaj dvadesetjednogodišnjeg Nemanje Čigorića, koji je, prije 16 godina, u dosta sličnim okolnostima stradao. David i Nemanja su imali isto godina kada im je ugašen život, obojica su izvađena iz rijeke, a u oba slučaja je, navodno, analizom krvi i urina, pronađena određena količina alkohola i narkotika. Nemanjina smrt je i poslije 16 godina obavijena velom misterije. Ovaj ”slučaj” je očigledno već odavno zauvijek ”zaturen” u fioci.

Tražili smo pravdu, instruisani isključivo željom za istinom, vođeni dječijim snovima i osmjesima djece, odlučni da damo sve od sebe kako bi, ne promjenili svijet, već promjenili svijest i sutra mogli reći djeci da smo nekad, na brdovitom Balkanu, mislili na njih i pokušavali svijet učiniti sigurnijim, ljepšim, srećnijim… Da li će nam djeca tada još uvijek biti na području trusnog Balkana! Voljeli bi da hoće, ali u okolnostima u kojima neće biti potrebe da izlaze na ulicu i traže pravdu. U njihovom svijetu vajda će svako raditi svoj posao, jer da je u našem svijetu svako radio svoj posao, Davor Dragičević bi i dalje konobarisao, a David bi dolazio, s vremena na vrijeme, na kafu kod ”starog”, žicajući koju marku.

Nakon skupa, o kojem će najbolje posvjedočiti foto galerija, bili smo nasmijani, shvatili smo da je ”Pravda za Davida” odjeknula ulicama Trebinja, da se glasno čuo vapaj za istinom, te da je još jedna pozitivna stvar koja se dogodila, zapravo dogodila pukom slučajnošću. Zapravo, sticajem okolnosti. Postali smo drugari, prijatelji, borba sa ”vetrenjačama” je učinila da se upoznamo i počnemo jedno iskreno, spontano drugarstvo. Vodile nas dječije igre, maštarije i velika djela o kojima smo sanjali i na javi i u snu.

PRAVDA ZA DAVIDA!

PRAVDA ZA ČIHU!

PRAVDA ZA DŽENANA!

PRAVDA ZA SVE!

PRAVDA!

Odzvanjali su nam još dugo ovi uzvici u ušima, iako svijesni da je ono čemu strijemimo gotovo iluzorno, utopijski, otišli smo kućama ozarenih lica. Došavši, poljubio sam djecu i osjećao da sam učinio nešto lijepo, ne samo za njih, već za svu djecu i sve ljude. Ubjeđen sam da su mnogi večeras po povratku sa skupa to isto učinili. Zbog toga se živi, zbog toga se i gine, ako treba.

Anarhista Mihail Bakunjin je, između ostalog, zapisao da je ”anarhija idealna za idealne ljude”. Ajde da pokušamo biti idealni, iako je to nedostižno, zar nije bolje težiti utopiji nego stadu? Lijepo ću spavati, iako jaka glavobolja ne misli tako.

Osjećaj slobode je lebdio nad Dučićevim spomenikom, prkoseći vjetrovima koji žele da nas poljuljaju nanoseći na nas blato i smrad samo zato što nam se mišljenje ne poklapa sa mišljenjem vladajuće strukture… Divan osjećaj! Još je ljepši kad znamo da se borba nastavlja, borba za svu djecu, bez obzira na bilo koja opredjeljenja, pa da jednog dana ponosno kažemo onu staru ”to je nama naša borba dala”. A vrijeme je najbolji sudija, njemu prepuštam da nekad, nepristrasno presudi da li smo bili na pravoj strani ili samo gomila plaćenih rušitelja. Mi znamo šta smo i zašto smo se okupili!

Hvala Trebinjci!

PRAVDA!

Igor Svrdlin

Naslovna fotografija i prva galerija: Jovan Vidaković

Autor