Igor Bošnjak za MH – ‘’Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić sa kojim ga treba oblikovati.’’

Igor Bošnjak je rođen u Sarajevu, 1981. godine, samo godinu prije osnivanja umjetničke grupe ”Zvono” koja je iz Sarajeva djelovala duž cijele Jugoslavije, pa i šire, sve do 1992. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji u Trebinju, 2005. godine, a magistrirao Teoriju umjetnosti i medija na Interdisciplinarnim studijima Univerziteta umetnosti u Beogradu 2008.godine. Trenutno zaposlen u zvanju docenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Istražuje  video, objekte, instalacije tj. promišlja savremenom umjetničkom praksom i teorijom. U uvodnoj rečenici ovog teksta spomenuta je grupa ”Zvono” koja je neposredno i povod razgovora sa Igorom Bošnjakom. Nagrada ”Zvono” koja se od 2006. godine dodjeljuje za najboljeg mladog vizuelnog bosanskohercegovačkog umjetnika do 40 godina starosti, omaž je upravo grupi avangardnih sarajevskih umjetnika sa početka osamdesetih godina prošlog vijeka. Ove godine, nagrada ”Zvono” pripala je Igoru Bošnjaku, koji je 2010.godine ušao u finale, kada je izabran među četiri autora. Ove godine, kako sam Bošnjak kaže, došla je nagrada koja je potvrda njegovog kontinuiranog rada. Za internet magazin ”Moja Hercegovina”, Bošnjak je govorio o nagradi, ali i o umjetnosti danas, tokovima u umjetnosti, o angažovanosti  koja je danas neophodna za ozbiljno djelovanje u polju umjetnosti, politici u užem i širem smislu kao i o deplasiranosti talenta i inspiracije onakve kakva je nekad doživljavana.

Rad: Relacije; Igor Bošnjak 2017.

Povod našeg razgovora je nagrada ”Zvono” koja je Bošnjaku uručena proteklog vikenda u Sarajevu, pa Igor za početak govori o samoj nagradi, ali i o grupi umjetnika okupljenih pod nazivom ”Zvono” u čiju čast ova nagrada i nosi ime. Te 1982. godine, u Sarajevu, Aleksandar Bukvić, Sadko Hadžihasanović, Sead Čizmić, Biljana Gavranović i Sead Hadžić osnivaju umjetničku grupu ”Zvono” koju su nazvali po kafani u kojoj su se često okupljali. Ne čekavši da budu prepoznati u postojećem sistemu umjetnosti, ova grupa mladih, tek svršenih studenata Akademije u Sarajevu, hrabro grabe i istražuju drugačije forme umjetnosti. Bošnjak sa iskrenim pijetetom govori o ovoj grupi umjetnika čiji je rad često nazivan najradikalnijim djelovanjem na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni tog vremena.

Umjetnička grupa ”Zvono” – Sarajevo

”Nagrada je dvomjesečni rezidens u ISCP International Studio & Curatorial Program u Njujorku, to je najznačajniji Rezidencijalni centar za umjetnike iz cijelog svijeta u Njujorku, a po povratku iz Njujorka, u sklopu nagrade je i organizovanje samostalne izložbe. Nagrada ”Zvono” je najprestižnija nagrada za savremenu umjetnost u Bosni i Hercegovini. Ime je dobila po umjetničkoj grupi ”Zvono” koja je početkom osamdesetih prošlog vijeka, u doba Olimpijade u Sarajevu, i kasnije, bila jako progresivna, izašli su iz zadatih okvira Akademije i van kozervativnog poimanja umjetnosti, nisu radili umjetnost u klasičnom smislu, prvi u BiH su počeli raditi intervencije u javnom prostoru. Njih pet su pravili intervencije po gradu, ulazili u izloge prodavnica, pojavljivali se na poluvremenima utakmica noseći slike, radili su prvi i video radove u Bosni i Hercegovini, performanse, izložbe u nekonvencionalnim prostorima, totalno su u svojoj praksi isključili konvencionalni sistem umjetnosti sa muzejima i galerijama. U to doba su bili neshvaćeni, jer tadašnja struktura kustosa i istoričara nije kapirala šta oni to zapravo rade. Sad, kako je prošla vremenska distanca od 20-30 godina, njihova praksa je na neki način istorizovana, njihovi radovi su bili na bijenalu u Liverpulu, nalaze se u brojnim kolekcijama, i tako dalje. Sve nagrade za najboljeg savemenog umjetnika do 40 godina, u regionu, nose ime po tim čuvenim grupama ili umjetnicima. Tako u Ljubljani postoji nagrada ”Oho” po istoimenoj grupi, ”Radoslav Putar” u Hrvatskoj, ”Mangelos” (u čast Dimitrija Bašičevića Mangelosa) u Srbiji, nedavno je u Crnoj Gori započeta dodjela nagrade ”Milčik” po imenu jednog rada od Milije Pavićevića itd. U tom kontekstu, nagrada Zvono mi je potvrda kontinuiteta i trajanja na sceni, najviše mi je u tom smislu drago što sam je dobio. Često izlažem, u ex Yu prostoru, po evropi, samostalno, grupno, tako da u suštini, nije se nešto puno promijenilo, i dalje radim, putujem, ali je ta nagrada svakako dobro došla, super je otići u Njujork na dva mjeseca i biti u centru svjetske umjetnosti.” – govori Bošnjak u uvodu u razgovor o značajnoj nagradi kojom je njegov rad prepoznat i nagrađen.

Finalisti nagrade ”Zvono” 2018.

O potrebi da današnja umjetnost bude angažovana, o politici koja je danas sve, pa tako i neizbježna ”mirođija” umjetničkog djela, kao i o konceptu nagrađenog video rada, Bošnjak kaže:

”Kroz konceptualno-istraživačku praksu unutar novih medija i pokretnih slika, prestao sam se već odavno baviti slikarstvom, posvetivši se korpusu ideja i formi u kontekstu savremene umjetnosti. U stvari, znaš kako, imaš prema relacionoj estetici Nikolasa Burioa, tezu da su svi radovi devedesetih godina prošlog vijeka u relacijama, odnosima, tj. oni su se uvijek referisali na nešto, tako da je danas umjetnost generalno kritička i referiše se na različite pojave. Burio se takođe pita, da li je na jednom praktičnom području, kakvo je polje istorije umetnosti, još uvijek moguće stvaranje odnosa prema svijetu, budući da je ono tradicionalno vezano za reprezentaciju? Paradigma savremena umjetnost jeste to da umjetnost danas mora biti angažovana i mora komunicirati i reflektovati se na društvene i sociološke fenomene. Rad je otvorena forma, nije rad zatvoren, ono, ja sam naslikao neku sliku, izbacio svoje emocije, okačio na zid – to je prošlost. Rad mora, u sebi da ima komponentu političkog, u širem smislu politike. Politika je sve, od toga kako država organizuje obrazovanje, vrtić, visoko školstvo, od vojske do policije, pa do svih mogućih pitanja vezanih za ideološke kao i represivne državne aparate. Umjetnost treba i tim da se bavi. Kroz svoje radove, kroz pokretne slike, koje su na granici videa, filma, pokušavam time da se bavim. Moji video radovi su postali ambijentalno – meditativni, zato što te smiruju, kao neki sedativi, jer montažom tj. vremenskim relacijama možeš postići takav efekat. U mom radu koji je jedan od nagrađenih radi se o konceptu samoproglašenog spomenika palim borcima budućeg rata, tj. pronađenom found footage-u, dakle spomenik djeci koja se još nisu rodila, a koja sutra mogu da izgube život u nekom novom ratu. Rad se bavi budućim vremenom, taj rad je i omaž modernističkoj spomeničkoj skulpturi iz doba socijalizma.”

Rad: Spomenik palim borcima budućeg rata; Igor Bošnjak 2017.

Bošnjak se nadovezuje na priču o društvenom angažmanu umjetnika, a na pitanje o utopiji i distopiji, koja se često može vidjeti u njegovim radovima, i neophodnosti praćenja novih tendencija i tokova u umjetnosti, Igor Bošnjak kaže:

”Zadnje izložbe koje sam imao u protekle dvije godine u Beogradu, Novom Sadu, Dubrovniku, Trebinju, Marseju, bavio sam se kritikom Evropske unije. Promišljao sam mape, opet je i taj rad politički, jer te mape propituju odnos Evrope prema migrantima i odnos EU prema zemljama koje su van EU i slično. U svim državama političari zapravo zloupotrebljavaju te narative i tako se u medijskom i realnom prostoru generšu tenzije i napetosti. Angažovanost, kao umjetnik generalno, ili mlad umjetnik koji završi Akademiju, on mora da uleti u društvo, da radi, da se bori, da se organizuje. Organizovao sam 2006. godine bijenale Namatre.ba i ta ideja je trajala do 2016. kada je projekat ugašen, to je bio neki moj društveni angažman kao mladog umjetnika, čovjeka, da nešto napravim, ali sam se umorio, generalno od nedostatka podrške i prepoznavanja. Super je to iskustvo i praksa da nešto napraviš, sad na neki drugi način. Što se tiče moje pedagoške prakse, studentima pokušavam da objasnim i da utičem na njih da moraju da se samoorganizuju, jer oni kad završe školu, ne čeka ih posao, nego je borba. U mom radu sa studentima mi je primarno da se oni upoznaju sa aktuelnim tokovima, znači da ne uče po nekim starim modelima. Suština je kao npr. i u IT sektoru, ne možeš ti danas programirati ako ne znaš nove programske jezike, izgubljen si. Tako isto i u umjetnosti, moraš pratiti nove tokove, čitati nove teorije, kad kažem nove, mislim na teorije u zadnjih 10-15 godina.” – apostrofira Bošnjak značaj praćenja tokova i učenja novih praksi i teorija i umjetnosti.

Na pomen originalnosti u umjetnosti, u smislu da originalno zapravo i ne postoji, jer je zapravo rijetko i postojala, ukoliko je uopšte postojala, jer umjetnost je referisanje, Bošnjak kaže da pitanje originalnosti, danas i nije bitno.

”Po pitanju originalnosti možemo se vratiti na Valtera Benjamina i njegov esej ”Umjetnost u doba tehničke reprodukcije” koji je on napisao tridesetih godina prošlog vijeka. To je i dan – danas, sto godine poslije i dalje aktuelan filosofski esej, gdje on postavlja pitanje originala, originala fotografije i da li umjetničko djelo gubi auru u masmedijskoj produkciji. U tom smislu, pitanje originalnosti danas nije ni bitno, bitno je da ti u audio – vizuelnoj umjetnosti uvedeš nešto novo u smislu montaže, narativa, priče i u smislu koji ti omogućava tehnologija danas. Moraš se referisati na nešto na neki novi način. Umjetnost je stalno citatnost, umjetnost renesanse se referiše na antičku umjetnost i tako dalje. Evo na primjer, imam jedan noviji rad u kome ogromnim maljem doslovno razbijam devet starih katodnih televizora. Sniman je rad iz 12 uglova sa 12 kamera, dosta je napet i u tom radu koristim citat Majakovskog koji je uvijek aktuelan: Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić sa kojim ga treba oblikovati. Takva citatnost u tom radu može da bude generalno umjetnički stejtment, a opet samo dio tog rada. Sva savremena trenutno dostupna tehnologija je dobra, iako se svaka nova tehnologija može zloupotrijebiti i zloupotrebljava se, ali tehnologija suštinski, da li je film u 4K, da li imaš virtuelnu realnost, to su neke stvari koje u post – produkciji malo poboljšavaju kvalitet djela, a i dalje je najbitnija ideja, kontekst, narativ, to što ti imaš reći. Svi ti gedžeti ne mogu suštinski puno promijeniti tvoju ideju, kvalitet samog rada.” – govori Bošnjak i o olakšicama koje današnji tehnološki napredak nudi, ali koje nisu suštinske bitne ni moćne da unaprijede neko djelo ili nadomjeste nedostatak vizije.

Rad: Ima li smrti poslije života?; Igor Bošnjak 2018.

Igor smatra da danas potencijalno svako može biti umjetnik. Navodi da je povezanost koja je dostupna kroz internet i razmjenu informacija ključna za umjetničko djelovanje, a da će ta povezanost biti još značajnija jer tehnologija napreduje iz dana u dan. On za internet magazin ”Moja Hercegovina” govori i o tankoj žici po kojoj umjetnik hoda između umjetnosti i kiča. Kaže da u estetskom smislu, neki ružni radovi, koji izgledaju kao kič, danas predstavljaju umjetnost koja nosi jaku i duboku poruku.

”U kom smislu je danas svako potencijalno umjetnik? Danas živimo u najzanimljivijoj eri od kada postoji čovječanstvo, zato što ja sad iz Trebinja, putem interneta, mogu da vidim nekog umjetnika u Nikaragvi, Australiji, Zimbambveu i mogu ga pozvati da radimo nešto zajedno. Isto tako u muzici danas imaš masu nekih bendova koji su napravili zajednički projekat, a nisu se nikada sreli uživo. A to je sve samo početak. Odrađeno je i gomilu takvih filmova i sličnih produkcija. Koja god umjetnost da je u pitanju, ti danas možeš preko Instagrama, Youtube-a, mejla, naći lika s kojim ćeš stupiti u kontakt i ostvariti saradnju. Protok ideja je toliko ubrzan, moj današnji student može da se poredi sa studentom u Americi, ili u Berlinu istog trenutka, te uočiti razliku. Ja, na primjer, kad sam bio student, 2003. godine, učio sam o umjetnosti sa crno – bijelih reprodukcija, internet je bio užasno spor, reprodukcija na netu se učitavala po par minuta, nije postojao Youtube, nije bilo video sadržaja. A ovo je tek početak, tehnologija se razvija, internet brzine se povećavaju, to će donijeti neke zanimljive projekte. U tom smislu, ti šta god danas da radiš, fotografiju, dizajn, poeziju, film, to danas može da vidi neko ozbiljan, neki galerista ili kustos i da te lansira. Što se tiče te tanke žice ili linije između umjetnosti i kiča, pričaću u kontekstu vizuelne umjetnosti i nekih mojih iskustava. Sad i to pitanje kiča je promijenjeno, danas kustosi određuju, oni su producenti, oni prave izložbu, nalaze novac, i oni rade narativ i priču i pozivaju umjetnike i rade izložbu. Oni traže, ne umjetnike, nego radove od umjetnika koji su vezani u kontekst njihove priče. Prisutna je ravnopravnost u umjetnosti, na izložbama se može vidjeti sve, slika, instalacija, skulptura, video rad, grafika, crtež, ravnopravne su pozicije. U tom smislu, ti imaš neke radove koji ne zadovoljavaju estetsku naviku, ružne radove koji asociraju na kič, a koji su zapravo dobri. Rad može danas da bude kič, da izgleda kao kič a da ima neku poruku i da bude dobar u kontekstu izložbe.”

Iako smo se usaglasili da borba individualca protiv kolektiva predstavlja utopiju te kako obojica zapravo donekle volimo te utopijske priče, Bošnjak ipak govori o toj borbi pojedinca protiv sistema i na koji način snažan individualac može pomjeriti tu ”planinu”. Uz priču o individualizmu koji je, čini se vijekovima, suprotstavljen kolektivizmu, Bošnjak govori i o, pomalo izvikanom talentu i inspiraciji u romantičarskom, iščezlom smislu.

”To je opet utopijska priča, ali čovjek mora biti svoj i treba vjerovati u ono što radi, iako te sistem stalno negira, osporava, matriks te stalno guši. Ja mislim da ta neka slijepa vjera u to što radiš i ako ti dovoljno vjeruješ u to što radiš, da će na kraju bukvalno pomjeriti tu planinu, a planina je ta neka tenzija koju ti je sistem nametnuo. Ti ćeš u jednom trenutku samo otpuhnuti taj sistem, poput maslačka. Kategorije talenta i inspiracije, to ne postoji danas, to su neki romantičarski ideali, umjetnik mora raditi, mora čitati, putovati, gledati filmove, kretati se, upoznavati druge kulture, da bi širio vidike, iako ovo zvuči kao neki kliše, ali to jeste tako. Mene je svako putovanje odredilo, promijenilo na neki pozitivan način. Tako ću i u Njujorku upoznati neke nove ljude, vidjeti nove radove, unijeću novo iskustvo i vratiću se u Trebinje kao bolji čovjek, a kad si bolji čovjek sebi, bolji si i drugima, to je to. Samo disciplina, svaki dan jedna linija, svaki dan jedna fotka, jedan film… U tom smislu danas moraš raditi, moraš istrajavati, a inspiracija, mislim okej, inspiracija ti je kad se referišeš na nešto, pogledaš film, čuješ dobru stvar pa ti ostane neka misao, ostane ti neki kadar, nešto što pročitaš u nekoj knjizi i to je možda inspiracija.” – kaže Bošnjak za naš magazin.

Foto: Privatna arhiva

Za kraj razgovora, Bošnjak šalje poruku svim onim koji žele učiti, baviti se umjetnošću, a samim tim baviti se i samim sobom, te završava sa ideologijom koja je na početku svake epohe u umjetnosti, pa i danas, kada se čini da je njeno veličanstvo Umjetnost napokon oslobođena ideologije.

”Moramo čitati knjige, obilaziti muzeje, družiti se sa gotivnim ljudima, ne možeš biti mimo toga, socijalno si biće. U vrijeme renesanse je bio potpuno drugi kontekst, ko je naručivao slike? Renesansna umjetnost, sve je to opet crkvena umjetnost. U vrijeme SSSR-a ili nacističke Njemačke, to je bila ideološka umjetnost, država je naručivala umjetnost. Sad je umjetnost kao slobodna, ali je uslovljena tržištem, ti opet imaš ideologiju kapitalističkog tržišta, pa je i danas ona zapravo ideološka. Tržište diktira šta ćeš ti prodati i koliko ćeš prodati. Uz sve to, ogromne pare se danas peru u umjetnosti, kao i u sportu, ono Benksi prodao rad, onaj prodao fotku za 5 miliona, čemu to sve… ” – rekao je Igor Bošnjak za kraj razgovora.

U skladu sa onom opštepoznatom a takođe i opšteprihvaćenom ”rad je stvorio čovjeka”, možemo zaključiti da je rad stvorio i umjetnika, sa svim svojim vrlinama i manama, umjetnika današnjice, umjetnika koji odbacuje romantičarsko nadahnuće i sve te silne muze i posvećuje se sebi i radu na sebi. Od granice koju postavi sebi, zavisi koliko će daleko dosegnuti njegova ideja. Ako ne postavi granicu, jer granica faktički i ne postoji, njegovo djelo će se sigurno vinuti u visine i biti prepoznato.

Igor Svrdlin

 

Autor