Hej, radniče!

Hej, radniče! Znam da znaš da je danas 1. maj! Ne znam da li znaš što se proslavlja ovaj datum? Vjerovatno znaš, ali si zaboravio, skrajnut od progresivnih misli, svijesno te otupljuju, praveći od tebe najjeftiniju moguću radnu snagu!

Hej, radniče! Znaš li da su prije 132 godine radnici u Čikagu tražili opšte prihvatanje osmočasovnog radnog dana? Do tada su radili po 10, 12 časova, bile su im slabe nadnice, nisu bili osigurani, često su radili subotom, a ponekad i nedjeljom. Baš kao ti danas, radniče, stotinu godina poslije.

Hej, radniče! Jureći u svijetliju budućnost, usput ti je ispao regres, godišnji odmor, topli obrok, naknada za ogrjev, sve… Ostalo je još samo malo dostojanstva! Je li ostalo, radniče?

Ubili su te, radniče! Klasa kojoj pripadaš više ne postoji. Ah, ta zlatna sredina, nekad se dobro živjelo, ako ne dobro, onda sigurno bolje nego danas. U ranom kapitalizmu , koji je za ovaj sadašnji čista utopija, računalo se da je radnik pripadnik potlačene klase. Kako danas nazvati klasu kojoj pripadaš, radniče? Ultra potlačena klasa?

Radniče, nemaš odmora, ne staješ, nestaješ, izgaraš, radniče! Bolovanje ti ne pada na pamet, tačnije i nemaš pravo na njega ukoliko nisi prijavljen, a da jesi radniče, i dalje udarnički radiš bez obzira na zdravstveni bilans. Ne isplati se, radniče, 30% od plate u slučaju odlaska na bolovanje. Svakako, radniče, baviš se hudinijevskim preživljavanjem sa platom na minimalcu, tačnije sa pola prosječne plate. Zato ima onih koji će bez pardona tražiti banjsko liječenje, recimo da se zove Milica i da ”radi” u nekom Parlamentu. Radniče, ti na minimalcu od 400 konvertibilnih maraka i ona sa svojim primanjima imate u prosjeku oko 3200 KM. Pa i nije loše, radniče, nije loše. A Milica je sve više…

Hej, radniče, ne stajem ti na muku, znam da i ti znaš da je teško. Znam da su ti ruke u žuljevima dok radiš za foteljaše sa šuljevima.

Znaš li, radniče, da širom svijeta se održavaju brojni protesti? Održavaju ih građani kojima su mnogo manje prekršena ljudska prava nego tebi! Ali se bune! Jeste, radniče, u pravu si, njima je lako da se bune, nisu ubijeni u pojam! Ti jesi, radniče! I to žestoko!

Hej, radniče, znam za onu priču bahatih poslodavaca koja kaže: Vidi majstore, ne moraš ti raditi, pun je grad onih koji jedva čekaju da uskoče na tvoje mjesto?! Ne vjeruj u te priče, radniče! Em si neprijavljen, em na minimalcu, em radiš prekovremeno, a uz sve to preživljavaš svakodnevne frustracije šefova i ostalih fićfirića!

Hej, radniče! Digni glas, radniče! Uvijek su promjene kretale od tebe, radniče! Daj primjer djeci, kako sutra i oni ne bi radili za siću, dok neradnici uživaju plodove njihovog rada. Ne daj se, radniče!

Ovdje su, radniče, neradnici na dobrim platama. Oni koji biraju da budu članovi kojekakvih političkih opcija kako bi dobili, ne kojekakav, već državni posao! Tu se sav njihov rad završava. Ne dozvoli, radniče, dostojanstvo ne gubi!

Hej, radniče, ne daj da te neradnici oslovljavaju sa jadniče!

Radniče, znam da moraš raditi, nije to sporno. Kriviš kičmu za djecu, ženu, porodicu, moraš! Uvijek su radnici krivili kičmu, ali nije svako krivljenje kičme jednako plaćeno. Tvoja kičma je debelo potcijenjena, radniče!

Radniče, danas kad budeš raspaljivao roštilj, ako ga budeš raspaljivao, neka se rasplamsa i ideja da može i mora bolje, ne dozvoli da uz redovan asortiman za roštilj, pored ćevapa i kobasice, pržiš i džigericu sopstvenu koju su ti odavno počeli nagrizati, žderati, oni beskrupulozni koji stoje na vrhu brda i cerekaju se u oči i tebi i meni.

Radniče, srećan ti 1. maj, praznik rada, budi dostojanstven, vrijedan i hrabar! Budi svoj, radniče!

Igor Svrdlin

Autor