Građani BiH sve više na tabletama za smirenje

Psihološki pritisak na radnom mjestu, teška finansijska situacija, razvod braka, prekid dugotrajne emotivne veze, smrtni slučajevi u porodici… samo su neke od situacija u kojima brojni građani posežu za takozvanim “lijekovima za smirenje”.

FOTO: Ilustracija

Podaci pokazuju da je u Bosni i Hercegovini sve više onih koji samoinicijativno, odnosno “na svoju ruku” počinju sa korištenjem Apaurina, Leksiliuma (Lexaurina), Xanaksa, Traneksa… ne razmišljajući o posljedicama koje može izazvati upotreba ovih lijekova iz grupe benzodiazepina, posebno ako se koriste duži vremenski period.

Iako je riječ o lijekovima koje u apoteci nije moguće kupiti bez propisanog recepta, građani koji to nepromišljeno žele uzeti, vrlo lako mogu i ostvariti.

Zavisnost može nastati za sedam dana

Šef Odjeljenja za kliničku psihijatriju Univerzitetsko-kliničkog centra (UKC) u Tuzli prof. dr. med. sci. Alija Sutović u razgovoru za Klix.ba kaže da se dugotrajnom upotrebom ovih lijekova stvaraju vrlo ozbiljni neželjeni efekti, koji se ogledaju u oštećenju pamćenja, stvaranju emocionalne otupljenosti, ali i zavisnosti koja može nastati za svega sedam dana korištenja, a odvikavanje može trajati i do dva mjeseca.
Prema preporukama ljekara, ovi lijekovi  se propisuju na korištenje maksimalno dvije sedmice, nakon čega je iste potrebno izbaciti iz upotrebe, ili eventualno uzimati po potrebi.

“Međutim, mislim da se i za sedam dana može stvoriti zavisnost o lijeku, jer jednostavno čovjek vidi da mu taj lijek donosi nekakvo smirenje. On se više ne konfrontira s problemom koji je bolan te praktično shvati da će mu ponovljena doza donijeti to isto smirenje. Na taj način on postaje zavisnik, što je sasvim sigurno”, navodi Sutović.

Više prodaju Leksaurin, nego Paracetamola

Pored dobro poznatog Leksaurina, o kojem smo već govorili, građani posežu i za Bromazepamom koji takođe bilježi porast u prodaji.

Prema statističkim podacima, ovaj lijek je u 2013. godini prepisan 1.876.811 puta, 2014. je prešlo na 2.257.475, a godinu kasnije 4.302.000 puta.

Da iz godine u godinu dolazi do enormnog povećanja broja korisnika lijekova za smirenje potvrđeno je i u nekoliko tuzlanskih apoteka, iz kojih je rečeno da se isti ne mogu izdavati bez recepta.

“Nama svakodnevno dolaze građani koji traže da im izdajemo lijekove za smirenje bez recepta, što mi ne smijemo činiti. Imali smo situaciju da nam se djevojka pojavila s molbom da joj izdamo Leksaurin bez recepta, a kad smo je odbili ona je otišla, te se ubrzo vratila s regularnim receptom. Na koji način ga je ona dobila mi zaista ne znamo. Ali, da je enormna potražnja za ovim lijekovima čija prodaja u posljednje vrijeme prednjači, slobodno možemo potvrditi”, kazali su nam iz jedne tuzlanske apoteke, naglasivši da se mjesečno više proda Leksaurina, nego Paracetamola.

U apotekama iznose i posebno zabrinjavajući podatak da za anksioliticima u posljednje vrijeme posežu i 20-godišnjaci, koji svoje “ljubavne brodolome” pokušavaju riješiti na ovakav način.

S druge strane, za razliku od spomenute grupe lijekova, tablete za smirenje na biljnoj bazi moguće je kupiti bez recepta.

“Svi oni koji nisu u mogućnosti nabaviti recept za neki od lijekova za smirenje odlučuju se za kupovinu onih na biljnoj bazi. Njih prodajemo u velikim količinama, odnosno potražnja je zaista velika”, kazali su u jednoj od tuzlanskih apoteka.

Doktor Sutović kažu da tablete za smirenje na biljnoj bazi ne izazivaju ovisnost, a koliko pomažu pod velikim je upitnikom.

“Ovdje imate placebo efekat, jer neki ljudi misli da im lijek pomaže. Postoji veliki broj ljudi koji će prije uzeti ovakve lijekove, nego neki preparat koji bi doktor propisao ili apotekar izdao bez recepta. Taj placebo efekat čini da ljudi vide valerijanu, melisu i malo melatonina u sastavu, pa ga to malo i smiri. To nije loše, a sad koliko su ti lijekovi skupi drugo je pitanje”, navodi ovaj neuropsihijatar.

Tablete za smirenje opasnije od antidepresiva

Kaže i da je uvriježena zabluda da građani u velikoj mjeri uzimaju antidepresive te da oni izazivaju zavisnost.

Antidepresivi se, pojašnjava primjenju pri pravilnom liječenju anksioznog ili depresivnog stanja koji nerijetko imaju i zajedničko djelovanje, a zvaničnoj uspostavi dijagnoze uglavnom je prethodila upotreba sredstava za smirenje te je pacijenta potrebno usmjeriti na odvikavanje koje može trajati i do tri mjeseca.

“Pacijent mora dolaziti redovno na psihoterapiju i nekakvu vrstu ohrabrenja da prestane piti jedan lijek, kako bi mu se izdao drugi koji će mu pomoći, a to su najčešće antidepresivi. Ljudi često navode da su antidepresivi problematični, međutim to su lijekovi koji se daju ljudima koji imaju depresivni, anksiozni ili anksiozno-depresivni poremećaj”, pojašnjava Sutović.

Primjena antidepresiva u prvim danima sa sobom može donijeti i određene nešto neprijatnije reakcije, a kao što su mučnina, vrtoglavica, tjeskoba…

“Tek nakon nekoliko sedmica pravi antidepresivi počinju da djeluju u smislu poboljšanog raspoloženja, jačeg samopouzdanja, optimizma, elana, životne volje…”, kaže Sutović.

Pojašnjava i da antidepresivi ne izazivaju zavisnost, ali da je terapiju potrebno ukinuti postepeno, kako bi se moždane ćelije mogle naviknuti na normalno funkcionisanje bez djelovanja lijeka.

Psihoterapija može biti efikasnija od tablete

Za razliku od tableta za smirenje u kojima mnogi vide spas, doktor Sutović savjetuje da psihoterapija, posebno ona grupna, može postići daleko veći efekat po mentalno zdravlje svake osobe.

“Deset godina sam vodio grupu i desilo mi se da dođe čovjek koji koristi dvije vrste antidepresiva (za ujutro i uveče). Nakon tri mjeseca slučajno ga pitam kako ide s lijekovima, a on mi kaže da je prestao uzimati terapiju. Njemu je psihoterapija zamijenila lijekove i to nama i jeste cilj, jer psihoterapija, posebno ona grupna, uči čovjeka kako da se nosi sa životnim problemima”, nadovezuje se Sutović.

Ovakva vrsta terapije, navodi on, osobu mijenja iz temelja.

“Imao sam pacijente koji su dolazili pet do šest godina. Kada steknu uvid da u nečemu griješe (u komunikaciji s porodicom, ljudima na poslu) i da je zapravo do njih, odmah kreću sa rješavanjem svog problema. To je dugotrajan proces edukacije u kojem pacijent uči kako da sebe promijeni i prolazi s manje frustracija, nezadovoljstva, problem, životnih sudara, brodoloma…”, dodaje Sutović.

Nažalost, BiH još uvijek prati glas da je zemlja okovana stereotipima te je većini građana i neprijatno krenuti put psihijatra ili psihologa, odnosno osobe koja je osposobljena za rad na polju grupnih ili individualnih psihoterapija. A razlog tome je svakako poznat – šta će reći sredina?

“Svako ko dolazi rizikuje da u komšiluku navuče na sebe stigmu, odnosno žig da nešto s njim nije u redu, odnosno da je lud, poremećen i slično. Pacijenti ponekad zaziru, ali se to pomalo razbija, jer ljudi definitivno uviđaju da liječenje zasnovano na nauci i znanju daje rezultate onoliko koliko ta struka može da pomogne. Mi smo klinika koja nema rešetke, ovo je jedna savremena ustanova u kojoj imamo mnogo praznih kreveta jer većinu ljudi uspijevamo liječiti ambulantno. Uvijek će u populaciji biti onih koji su praznovjerni, sujevjerni i vjeruju u alternativne ili religiozne načine. Nama dolaze sa zapisima i vodama za obljevanje, ali to je na njima i toga će uvijek biti”, zaključuje Sutović.

Autor