Gačanin Miroslav Hrgo Vuković – Humanost kao put kojim treba da se ide

GACKO – Da u Gacku pitate za Miroslava Vukovića, rijetki bi znali da vas upute, ali ako pomenete Hrga, svako će, ne samo znati o kome se radi, nego i ispričati bar jednu od mnoštva anegdota koje se vezuju za ovog čovjeka vedrog duha i neiscrpne energije.

Duga je lista društava u kojima je aktivni član. Ljude oko sebe okuplja i pokreće, što u sredini koja je poslovično više okrenuta kontemplaciji uz kafu i traženju razloga zašto nešto ne može uspjeti, još više pada u oči.

Član je planinarskog društva Volujak, Udruženja lovaca i ribolovaca “Vranjača”, član je Skupštine Fudbalskog saveza RS i logistička podrška u lokalnom Fudbalskom klubu “Mladost”, delegat je u prvoj ligi RS, uz to i odbornik u Skupštini opštine Gacko. Međutim, najdraži mu je rad u Društvu dobrovoljnih davalaca krvi “Gacko” čiji je predsjednik.

Pogledajte video

U knjižici, sa 66 davanja, njegovo mjesto je šampionsko. Tvrdi da je Gacko sa oko 500 doza prikupljenih u prošloj godini, s obzirom na broj stanovnika, među najboljima u RS. Potvrda za to je i skori događaj u u Bijeljini kada je zajedno sa još pet sugrađana primio plaketu Crvenog krsta za preko 50 davanja. Iako je i prije rata nekoliko puta dao krv, jedan traumatičan događaj ga je nagnao ne samo da postane redovan davalac, nego i da u sredini u kojoj živi drugim ljudima ukaže na važnost i humanost ovakvih akcija.

“Gatačka brigada je bila angažovana u Ljutoj, prema Bjelimićima. Tu je dosta naših poginulo. To mi je ostalo, nikada neću zaboraviti. Jedan naš borac je bio teško ranjen, mi smo ga nosili tu noć, to je bilo 27. novembra uveče ’94. godine. Bila je već zima i ja i jedan kolega smo bili pozadi, nosili smo ga, upali smo do grla u vodu. Poslije sat vremena smo stigli u Kalinovik, trebala je B+ krvna grupa, dao sam krv i pao sam u neku komu. Ujutru kad sam se probudio, samo sam vidio bijele suknene čarape na nogama. Pojma nemam šta se dešavalo, možda sam bio u toj komi četiri-pet sati. Od tog momenta sam osjetio neku potrebu, vukla me je želja i ono što sam zamislio, ostvario sam”, objašnjava Hrgo.

Društvo dobrovljnih davalaca “Gacko” ima 250 članova od kojih je dvadesetak žena, a za Hrga je posebno važno što je sve više mladih koji se priključuju. U saradnji sa srodnim udruženjima, prvenstveno planinarima, lovcima i ribolovcima, organizuju akcije skupljanja smeća i čišćenja grada, ali i na radovima dovođenja vode i uređenja oko crkve u Pridvorici, mjestu u kome su u Drugom svjetskom ratu ubijeni svi stanovnici. O tome koliko su ljudi spremni da učestvuju, Hrgo kaže:

“Mislim da samo ljude treba angažovati i organizovati sav taj rad. I da ljudi uvijek hoće da se odazovu. Fali nam malo podrške. Pomogne nam sindikat RiTE-a, opština i RiTE, ali nije to dovoljno, vjerujte mi. Tu nam fali podrška u materijalnim sredstvima, i bili bi još više angažovani. Imamo pozive iz cijele Srbije, sad imamo u novembru poziv iz Budve, sa Zlatibora, ali ne možemo da stignemo. Mislim, ipak, to je nešto humano i trebale bi firme da pomognu.”

O Gacku priča sa puno ljubavi i čvrste vjere da život ovdje, uz malo truda, može biti samo bolji.

“Gacko ima mogućnosti, kapaciteta i ljudi i omladine koja bi voljela tu da živi i ostane kao što sam i ja ostao”, smatra Hrgo.

Na pitanje kako vidi ovo mjesto za deset godina, Hrgo odgovara:

“Ja sam optimista. Ostao sam tu, djeca su mi tu, gdje god odem, kad se vratim, prvo gledam radi li Termoelektrana. Mislim da ima dosta izgleda da ćemo uspjeti da uradimo, najprije bih volio da završimo dvoranu, pa i vodovod, da ljudi nemaju problema sa tim. Fali nam dvorana, prije svega omladini. Ako Termoelektrana ostane da radi, mislim da će se Gacko promijeniti, za deset godina da ga ljudi neće prepoznati.”

A da li su se ljudi promijenili? Kakve smo komšije, koliko smo spremni da vodimo računa o svom okruženju?

“Ja to gledam iz svog ugla. U poziciji sam da mogu da pomognem ljudima i nastojim svakom da pomognem. Ja gledam ljude kao dobre ljude”, odgovara Hrgo.

A na pitanje: gdje je izvor te neiscrpne energije, naš sagovornik daje jednostavan odgovor:

“Navikao sam. Ne pušim, ne pijem, dosta se krećem, planinarim, radim. Čitav sam život radio. I prije rata otac je bio u Njemačkoj, držali smo na selu 150 ovaca, radili smo. Kad je neki svetac, kad ne mogu nešto raditi, ja odem, šetam, koristim to vrijeme.”

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora