Dušan Kovačević: Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za stotinu godina

U svom najnovijem dramskom tekstu Kovačević se, u skladu sa centralnom temom svog stvaralaštva – srpskim nestajanjem, bavi činjenicom da svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika, jer ljudi dolaze, sele se i napuštaju zemlju.
Dušan Kovačević
Dušan Kovačević

U svom najnovijem dramskom tekstu dramski pisac Dušan Kovačević se, u skladu sa centralnom temom svog stvaralaštva – srpskim nestajanjem, bavi činjenicom da svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika, jer ljudi dolaze, sele se i napuštaju zemlju. Kovačević je ispričao u intervjuu za dnevni list Politika o povodu za njegov najnoviji komad “Hipnoza jedne ljubavi” i demografskim podacima koji ga muče već više od 30 godina.

“Ako se tako nastavi, Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za stotinu godina.”

Jedina nada je, kaže Kovačevič, ljubav prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo. “Hipnoza jedne ljubavi” je priča o opustelim selima i odlasku mladih iz zemlje o kojoj se ne razmišlja dovoljno, jer “mi istoriju sveta, planete i našeg prisustva na zemlji merimo našim životom, a naš život je jedan tren i stotinu godina prođe jako brzo”. Ako se ovako nastavi, opustelim selima pridružiće se opusteli gradovi, pa će se neko nekada tu doseliti, ali to neće biti srpski narod.

“Sve što je sagrađeno i tim putevima koji se sada grade kretaće se neko drugi. I u tim zgradama koje se grade živeće neki drugi ljudi,” lamentuje Kovačević. Ovo djelo bliže je odredio kao ozbiljnu dramu sa ozbiljnim smijehom, a na pitanje u kakvoj su vezi hipnoza i ljubav, Kovačević odgovara – neraskidivoj; svaka velika ljubav, bilo da je između polova, prema zemlji, vođi ili nekoj ideji, neka je vrsta hipnoze. Drama priča o porodici koja živi u kući na vrhu planine. Šumar Ranko i njegova žena Soja imaju dvoje djece, jedno u inostranstvu, a drugo se sprema na put. Isto je i sa komšijom.

“To je priča o sudbinama mnogih naših kuća koje su u kontaku sa najbližima rasutih negde po Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, preko skajpa,” objašnjava Kovačevič. “Raseljavamo se velikom brzinom, mortalitet je sve veći u odnosu na natalitet i mislim da bi prioritet državne politike trebalo da bude očuvanje stanovništva. Jer bez ljudi nema zemlje.”

A komedija je jedini način, kaže pisac, da se ovako ozbiljna i tragična priča sagleda. On smatra da iako pozorište ne može da riješi nijedan problem, može da ukaže, te da je njegov komad još jedan pokušaj da se ozbiljan nacionalni problem još jednom preispita kroz umjetnost.

“Svakako da ne očekujem, niti bilo ko od nas očekuje, da srpska vlada ide po kućama i da pripomaže u natalitetu, ali sigurno da je zadatak svake odgovorne države da pre svega razmišlja o budućnosti i broju stanovnika.”

Drama je posvećena obilježavanju 175 godina od osnivanja Društva srpske slovesnosti, kao znak zahvalnosti prema Steriji, odnosno njegovoj borbi da se Srbija u to doba uzdigne na nivo evropskih država, prije svega u oblasti kulture. Iz tog društva je proistekla i današnja SANU, kao jedan od stubova nacionalne kulture. Pored Sterije, Kovačević je veliki poštovalac Miloša Obrenovića, te se često poziva na njega i citira ga.

“Svi naši ljudi kojima je bilo stalo do zemlje su imali zajedničku ideju, a to je očuvanje zemlje i stanovništva,” tvrdi Kovačević. “To je zapravo zajednički imenitelj svih naših državnika.”

Autor