Hercegovačko selo Dramiševo: “Cijeli svijet nema nebo sa toliko zvijezda”

Ništa u meni ne izaziva tako duboke emocije kao Hercegovina, zemlja mojih korjena. Ništa u meni ne izaziva takvo razočarenje kao eventualni neodlazak ljeti u Hercegovinu, gdje moja rodbina sa nježnošu doživljava moju ljubav prema našem selu.

Ilustracija
Ilustracija

A gdje je naše selo? E pa, na izlazu iz Mostara se skrene lijevo, pa onda uzbrdo jedno sat vremena i tako se stigne u Dramiševo, na 1100 m visine. To je najljepše selo na svijetu, puno kamena, sa rijetkim, ali mirisnim travama, brdovito, hladno, mjesto gdje rastu lješnici, kadulja i vrganji. A kakva su to brda i proplanci, Švajcarska bi pozavidjela. Moj tata bi nas noću uvijek izvodio ispred kuće i govorio: „Nigdje na svijetu nećeš vidjeti ovoliko zvijezda.“  I to je jedino sa čim su se svi složili. I moja mama, moja djeca, muž i svi oni koji nemaju urođene emocije za naše selo. Nekada je tu živjelo preko 100 čeljadi, pričali su. A sada troje, od kojih dvoje međusobno ne govore. Naše kuće su kamene, male i svaka ušuškana u svoj šumarak. A šumarak ljeskov.

Zaključila sam da starim kada sam počela s proljeća da osjećam čudno strujanje u kostima.  Neko uzbudljivo strujanje na pomisao da se bliži ljeto i da ćemo ići u Dramiševo, da zagrlim neke rođake i pomirišem poljske trave.  Moj rođak Darko već godinama živi u Australiji. Sjedili smo u našem selu i pričali upravo o tome, ja njemu kažem: „Darko, ja moram ovdje da dolazim, kad ne dođem nije mi dobro, ne znam kako da ti opišem al’ neke čudne sile me vuku.“ Kaže on: „Ama slušaj,  ja to do Australije osjetim, proglašavaju me ludim kad počnem da se spremam. Kažu: jel to ideš na kraj svijeta, samo zbog mirisa, zbog osjećaja? Kako da im objasnim šta je to što nas ovdje vraća, tako neodoljivo, tako neraskidivo? Vjerovala ili ne, ja se jedino ovdje totalno dobro osjećam.“

I shvatismo tada da nas srž iz kostiju vuče, vuku nas korijeni predaka, teško opisati, jače od čovjeka, jače od nas. Samo kad smo tamo i zajedno uspostavi se ta konstalacija ravnoteže.

Kao dijete sam dolazila svakog ljeta, tada bi se u Dramiševu okupila sva rodbina, zvali su da se pomogne oko koševine. Mnogo godina kasnije sam shvatila da je možda  koševina bila izgovor, pokosili bi i bez nas, ali je to bio razlog za okupljanje. Moj tata svakako i nije bio neki kosac. Govorio je da ne zna da kosi i da mu to ne ide od ruke. Čim bi on uhvatio kosu, dešavao se neki problem, ili bi pukla kosa, ili drška, pa bi tata batalio taj posao i odlazio po selu, ali samo kod onih rođaka koji imaju konje. Volio je tata konje, govorio kako su to skroz plemenite životinje i kako konj sve razumije šta mu se govori. Zato je tata uzimao konja i šetao dugo s njim po šumi. “Ispričali smo se“, govorio je u povratku. Naš tečo je govorio: „Ma zna on da kosi, kako ne zna, nego neće, pravi se lud. Hajd’ što ne kosi, al’ da barem ne nadgleda…“

Tata i ja smo šetali Dramiševom, gledali konje i on bi mi govorio: „Vidiš, kad sam ja  bio dječak, konj je bio sve. Da mi je tad’ neko rekao da ću imati auto, to nikad ne bih povjerovao. A vidiš kakva su vremena, kad ti budeš odrasla, vjerovatno ćeš imati helikopter. Pa ti onda fino začas dođeš ovdje, a ne kao mi što se vozimo iz Tuzle po šest sati. Da imam helikopter, stalno bih dolazio.“

Moj tata je nježno i jako volio svoje sestre, a posebnu Daru, koja je imala muža Novicu, našeg teču, al’ on se nikako nije uklapao u tatine standarde muževa za koje su se trebale poudati njegove sestre. Tata ga nije volio jer je tečo mnogo htio, a imao za to male kapacitete, što je bio megalomanskih apetita, naravno primjerenih veličini sela. On je htio da u malom i napuštenom mjestu ima veliku farmu, da bude veliki gazda, želio je sve predimenzionisano. Zbog slabog protoka informacija u to vrijeme, njegovo vjerovanje se zasnivalo valjda na pradjedovskim mitovima, pa je mislio da prave gazde imaju volove i konje po dvije, tri zaprege, i od te ideje nije odustajao čak ni u vrijeme kada su svi u tom kraju nabavili kosilice i traktore.

Novica je u našoj porodici bio „momak za sve“. Mislim da nikada nisam čula da je moj tata o njemu pričao, a da nije rekao: „Onaj ludi Novica.“ Uprkos emocijama od Novice mu je sve trebalo. Prodavnice su bile jako udaljene, kad krenemo u selo, što si iz Mostara ponio, to ti je, ostalo se moralo nabaviti od nekog lokalnog. Podrazumijevalo se da Novica treba da nam obezbijedi uslove za dobar ljetni ugođaj:  drva, sušeno meso, jagnje za ražanj, sam ražanj, rakiju, ali i duvan.

Hercegovci su oduvijek vjerovali u svoj duvan. Koliko se sjećam, a razloge ne znam, država je zabranjivala uzgoj duvana, no svako je tamo imao svoje mini zasade. Tata, moji stričevi i ostali, uveče bi te liske sitno i uvježbano sjeckali, motali u papiriće i dugo, kroz oblake dima, analizirali svjetske teme. Novica bi rijetko bio prisutan, al’ bi bio pominjan: „E kako se naša Dara, onakva ljepotica, udade za onog ludog Novicu.“ Meni je Novica djelovao savršeno normalno. „Tata, zašto kažeš da je tečo lud“, pitala sam. „Ma lud, ja šta je, ko još danas drži volove i konje, šta će mu to, samo pojede silnu hranu i slomi onu jadnu Daru!“ Tatu je u stvari boljelo to što je Novica insistirao na pretjeranom radu, pa je teret padao na Daru i djecu.

U Hercegovini je trava rijetka i tanke vlati, pa je tata uvijek prigovarao kako je nemoguće imati toliko sijeno, koliko je potrebno za zimu. „E da mu hoće oni volovi pocrkati, svi bismo se spasili!“ „Pa šta se tebe tiče koliko trave jedu, ne kosiš je ti“, prigovaro bi tečo!  Međutim, tata je, dok su drugi kosili, obilazio oko tečinog konja i hvatao priliku da ode da šeta s njim. Samo sam jednom vidjela mog tatu da jaše konja, inače je uvijek išao pored i pričao s njim, kao s čovjekom. „Ooooo, Sokole, ajde, ajde Sokole.“ Al’ nije htio teči da prizna kako mu je do toga stalo, nego je nalazio načine, da uzme konja kad je ovaj zabavljen nekim poslom. Jednom je tako otišao s konjem u šumu i tek daleko iza ponoći su se vratili. Meni je priznao da mu je konj pobjegao, da ga je jedva našao, jer nije smio da se vrati sam.  Moj stric se tome  godinama smijao i uvijek u  dugim ljetnim sjedeljkama govorio: „De nam bolan Rajko ispričaj kako si Sokola po Veležu tražio, kad te ono zamalo vuci ne izjedoše!!!“  Tata se smijao i  molio nas: „Nemojte da ludi Novica sazna, neće mi više dati ni Sokola ni duvana!“

I moji stričevi, koji su imali značajno bolje mišljenje o teči od mog tate, ponekad bi došli, ko zna zbog čega revoltirani i rekli: „U pravu je Rajko, lud je!“ I jednom su o nekome drugom pričali, pa kažu: „Lud, jašta je, i đed mu je bio lud. A ko ono bi njegov đed? Ma znaš onaj Risto, što se pričalo da se povampirio!“ Tako su tekli ljetni seoski razgovori kod nas. Ja sam se godinama plašila da će nam na prozor doći povampireni Risto. Valjda nam otud prezime Glogovac.

Tata je jako volio svo četvoro djece tetke Dare.  Jedna od njih, Dragica, uvijek je govorila: „Mene je volio najviše, evo Sanja zna.“  Bilo joj je to posebno značajno. „A od onakvog oca, dobro su djeca prošla!“, govorio je moj tata, kroz zube, poluotvorenih usta, preko muštikle. Plačući tiho na tatinom grobu, moja rodica Dragica i danas govori: „Nikad me niko nije volio kao on!“

Za još jednog bliskog čovjeka je moj tata govorio da je lud. U tom lud, bilo je valjda puno tepanja. Ljeti je u naše selo dolazio i tatin stric, brat mog djeda, Dušan. On je, kao i mnogi, vrlo davno otišao u Zenicu, gdje je totalno primijenio gradski način života i stekao manire radeći činovnički posao u Željezari. U naše selo je dolazio u odijelu, sa šeširom, pa su neki mislili da je Dušan neki važan lik, a drugi su se podsmijavali blago, pa sa proplanka iza naše kuće komentarisali dešavanja u udolini: „O, vidi ti adže Dušana, vidi ti kako on samo hoda, pa kako daje savjete, kao da je profesor, vidi kako je samo stavio ruke na lađa, da izgleda važan.“ Dušan se uopšte nije obazirao na te podsmijehe, nego je iz godine u godinu sve uparađeniji dolazio, nikad nije uhvatio kosu i sjekiru, nego se smatralo da je on tu da poneku pametnu dobaci, da bi mještani imali o čemu da pričaju za dugih zimskih noći. Jedino što je Dušan radio, bilo je da bere i peče vrganje.

Tata bi ujutro odlazio kojekuda po selu, a prethodno bi nama koji ostajemo u kući rekao: „Ako donese gljive onaj ludi adžo Dušan, nemoj da bi ko jeo! Ko zna šta on bere, on se uopšte u to ne razumije!“ Kad bi se tata vraćao, zaticao je nas okupljene oko šporeta, kako jedemo reširane vrganje, koje je adžo vješto pekao i pričao nam razne svjetske događaje. „Uzmi i ti Rajko“,  „Bože sačuvaj, gljiva neće u moja usta! Nego ti, adžo pazi, da mi ne otruješ dijete!“

A Dušan bi na to meni dodao komad pečenog vrganja i rekao: „Slobodno jedi, ovo je specijalitet!“

Ja svake godine prosto dišem za par dana koje ćemo provesti u Dramiševu. Provela bih ja više, al moja djeca kažu: „O kako je ovdje dosadno. Ovdje je pakleno dosadno, kad ćemo kući?“ Da bi ih zabavila, povedem ih da upoznaju čika Ljubu, starog druga mog tate. Prije toga smo čuli da je Ljubo, koji godinama živi u Beogradu, dolazeći ljeti golim rukama napravio crkvu, na kamenu, na proplanku, iza našeg sela. Mislila sam da je to više maketa crkve, al’ kad sam došla tamo zaprepastila sam se kad sam vidjela da je to crkva u koju može da stane 50 ljudi, sa ogradom, cvijetnjakom, klupama. „Čika Ljubo, pa kako?“ „Ne znam, eto tako, bilo je to jače od mene, morao sam!“ I ništa mu, u stvari, ne predstavlja to što je selo prazno i što nema nikoga da dolazi u crkvu i što jednu crkvu već imamo.  „Nema veze“, kaže čika Ljubo, „A moja Sanja, ljudina je bio Rajko. Kad se samo sjetim kad mu pobježe Soko u planinu!“ „Jao, sjećaš li se čika Ljubo, kako se uplašio tad?“ „Kako ne sjećam, pa ti ne znaš da ga je tražio i dozivao satima, al’ pade noć, pa je tad’ došao po mene da idemo da tražimo Sokola. Ajde Ljubo, života ti, da ga tražimo, ne smijem Novici na oči! I dok sam se ja obukao i spremio, našao lampe, u tom dođe Soko sam! E što je to pametan konj bio! Moglo se s njim…“ “Znam čika Ljubo, znam: ispričati kao sa čovjekom!“

I kažem na povratku mom stricu: „Pa vidje li ti koliku je crkvu napravio Ljubo?“ „A vidjeh, pa ti znaš da je on oduvijek bio lud!“ „A kaže Ljubo da su neki naši iz Australije odlučili da se ovdje posahranjuju,“ velim stricu. „Ma jašta, pa i oni su tamo svi ludi, neke smo već i sahranili, „dogonili“ ih avionima po dva mjeseca! Hoće kao i Rajko, pod ove zvijezde da legnu, na kamen, kažu da nije nigdje tako.“

Pored Darka koji zapuca iz Australije, prošle godine je došao i naš rođak Bud, koji se rodio u Melbournu, teško i govori naš jezik, završio bijesne škole i radi neki top menadžerski posao, proputovao cijeli svijet. Potrošio hiljade dolara da dođe na dva dana u naše selo. Samo toliko mu je vrijeme dozvoljavalo. Gledao je, disao, dodirivao i rekao: Ovo je najljepše mjesto na svijetu!

„Čuješ li Darja?“  pitam moju kćerku. „Sigurno je lud!“ reče Darja!

Sve što nam je od Novice trebalo je tata uzimao preko posrednika, uvijek je nekog drugog slao u njegovu kuću, jer nije htio da se suoči s mogućnošću da bude odbijen. Njihova kuća je bila udaljena, pa ko god je kretao u tom pravcu, tata bi rekao: „Reci Novici da pošalje duvana!“  Pošto je Novica uvijek bio predmet kritike i podsmijeha,  nije bilo lako priznati da nam nešto njegovo treba, pa bi tata uvijek našao nekog volontera: „Idi pitaj onog ludog Novicu da nam pošalje jedno jagnje, da ispečemo i da se okupimo ovdje uveče za rastanak. Ako traži para, reci da ću mu platiti.“

Tečo bi nekad naplatio, a nekad ne. Al’ ono što je najdivnije radio prilikom tih oproštajnih večera, jeste da je držao zdravicu i to u stihovima. I tu mu niko nije osporavao kvalitet: „Da nam rodi pšenica bjelica, a u kući dječica i da se u zdravlju sastanemo i dogodine“, završavao je tečo! I tada bi odlazili kući.

I kako to obično biva, sastajali smo se sve rjeđe. I bilo nas je sve manje.

Ja već godinama ubjeđujem moju djecu i muža da je Dramiševo najljepše mjesto na svijetu, da sigurno tako izgleda raj, al’ oni na to kažu: „Mama, tamo je dosadno, nemoj da ostanemo duže od dva dana!“ „Kako dosadno?“ „Pa nema interneta, nema kablovske, nema ljudi, ustvari.“ „Pa šta ima veze, šetaćemo po šumi, brati kadulju…“ „ Daaaj mama!!!“

I Saša mi reče blago: „Sanja,moraš da razumiješ nešto. U Dramiševu je dosadno, tamo nema ničega, to što ti vidiš mi ne vidimo!“ „Ne vidite, pa vi ste onda ludi!!!“

U našem selu više nema ni stanovnika, a kamoli volova i konja. Rijetko ko i travu kosi. I žao mi što moj tata nije bio u pravu da ću imati helikopter. Da imam, spuštala bih se tamo često.  Da me želja mine. Na kraju ipak otvorim oči i shvatim suštinu. Nisu ludi nego ne vide!!  Kad smo tamo, oni vide prazne kuće, zarasle puteve, ništa im ne znači miris kadulje.  A ja dok šetam ljeskovim  šumarkom vidim i osjetim sve: miris poljskih trava, pečenih vrganja, vidim moje tetke, rođake, strica kako otkiva kosu i čujem glas mog tate kako po Veležu doziva Sokola.

Pa ko je zapravo lud?

Autor: Sanja Hajdukov, Erazmo.ba

Autor