“Divlji Zapad” Istočne Hercegovine

Uvriježeno je mišljenje kako su snage reda ogledalo svih institucija jednog društva, odnosno neke države. U prilog tome ide činjenica da se sve sociološke i psihološke teorije slažu u tome kako je prvi susret djeteta sa autoritetom oličeno u policijskom službeniku. Dakle tek poslije „čika policajca“ slijede roditelji, obrazovne institucije, treneri u sportskim klubovima i tako dalje. Na taj način dijete se uči poštovanju poretka, institucija, uliva mu se strah prema nečemu što je iznad njega, jer uniforma na dijete ostavlja dubok utisak. Nesumnjivo je kako autoritet ne proizilazi iz stečenog položaja već prvenstveno iz osobina koje osoba mora posjedovati da bi predstavljala neki autoritet.

Policija_RS_simbol_hercegovina
Ilustracija (Foto: Moja Hercegovina)

Ako je to dijete dobro razumjelo šta znači autoritet, odrastanjem shvata da ona uniforma koju je prvi put vidjelo a prije tog  prvog susreta slušalo o tome kako će po njega doći neki policajac ukoliko ne pojede sve iz tanjira, ne znači ama baš ništa. Naravno čast izuzecima koji su tu da potvrde pravilo. Dokazivanje u Bileći, a tako i u ostalim hercegovačkim mjestima se svodi na tuče koje obavezno predstavljaju epilog noćnih izlazaka. A većina čaršijskih priča se svodi na to gdje se ko potukao, ko je koga pretukao, ko je potegao oružje. Na jednoj od posljednjih sjednica Skupštine Opštine glavna tema bila je sagledavanje bezbjednosne situacije koja je po riječima komandira policijske stanice u najmanju ruku zadovoljavajuća. Naravno, upotrijebljenja je statistika koja je sprala odgovornost i sa ruku policije za maloljetničke delikvencije, krađe, tuče, divljanje po ulicama. Kad petnaestogodišnjaci počnu da prijete po ulicama, šta je očekivati nego da se za deset godina pretvori u okorjelog kriminalca.

Bileća je baš veliko mjesto pa se ne zna ko sve nosi oružje, ko je izazvao tuče, u kojim lokalima se incidenti konstantno dešavaju. Neka je meni fino, da ja primam svoju platu, a ono što je moja zakonska i moralna dužnost da radim, zanemariću. Jer, to je preovlađujuće mišljenje prosječnog zaposlenika u državnim službama kod nas. Zbog čega svaku noć komandir stanice ne pošalje patrolu da „dreždi“ ispred lokala za koje zna da su potencijalna mjesta za izazivanje incidenata i opšte opasnosti? Možda im treba uputiti pismenu molbu za nešto što im je posao i za šta primaju platu. Umjesto toga, stanovnici sa svojih balkona, kao da su na tribinama posmatraju uživo prenos najnovije tuče koja traje dvadeset minuta, a policija dođe tek nakon pola sata  kada se sve završi iako joj do mjesta događaja treba svega tri minuta.

Bileća je baš veliko mjesto pa se ne zna ko sve nosi oružje, ko je izazvao tuče, u kojim lokalima se incidenti konstantno dešavaju. Neka je meni fino, da ja primam svoju platu, a ono što je moja zakonska i moralna dužnost da radim, zanemariću.

Mnoge bezbjednosne analize koje su se bavile terorističkim napadom u Zvorniku su mahom obraćale pažnju na počinitelja i razne spoljne faktore i neprijatelje koji su ipak vidljiviji nego trulo stanje u našoj policiji. To nevidljivo što nam se provlači ispod nogu, a na šta je malo ko obratio pažnju, jeste neozbiljnost i nereagovanje policijskih službenika počevši od mirnog posmatranja tuča i nasilničkog ponašanja, a da ne govorimo o nečem ozbiljnijem.

 „Mi nemamo pare niti sredstva da se izborimo sa bezbjednosnim izazovima“, čest je izgovor. Ne trebaju vam pare da biste boravili na svom radnom mjestu, a ne preko puta u kafani u kojoj sam prije sedmicu dana policijskog službenika, okruženog svojim kolegama, gledao sa nevjericom u vidno alkoholisanom stanju, iako Vas ovdje malo šta više može iznenaditi i gdje uvijek trebate biti na oprezu. I kako onda nošenje dugih cijevi poslije nemilog teorističkog napada koji se desio prije par mjeseci, u Bileći neće biti ispraćeno sa podsmjehom, a kamoli sa strahopošovanjem.

Ne trebaju vam pare da biste boravili na svom radnom mjestu, a ne preko puta u kafani u kojoj sam prije sedmicu dana policijskog službenika, okruženog svojim kolegama, gledao sa nevjericom u vidno alkoholisanom stanju.

Tako se svaki policijski službenik koji dođe na radno mjesto sa ambicijom da svoju dužnost iole obavlja savjesno i odgovorno, prepušta na milost i nemilost okruženju u kojem izigrava Don Kihota, poslije čega i on konačno ne odustane uvidjevši da nema svrhe da se bori sa vjetrenjačama. Nažalost riba od glave najprije smrdi, a najobičniji činovnici, šta će, nego pratiti svoje nadređene. Tako se stvara lanac protekcije u kojem niko nikome ne želi da se zamjeri da ne bi slučajno zmija ugrizla samu sebe za rep. Na kraju, osnovno oružje velikih sila ukoliko žele uništiti neku malu zemlju nije čak ni ekonomska nadmoć niti borbeni efektivi već da dopuste i konstantno podržavaju korupciju i nepotizam. Naučiti vlast i narod na korupciju još dok je društvo dezorjentisano i u povoju i onda će se sve samo od sebe polako urušiti.

Autor

Miloš Bajović

Student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, na odsjeku - politikologija. Od decembra 2014. godine saradnik internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora