Car Franja Josip: Htio sam da odbijem okupaciju BiH, ali se onda sjetih priča o jagnjetini sa Bančića!

“Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamena, a malo svega ostalog, ali to malo što rodi hranjivo je i plemenito…” Ove riječi zapisao je nekad veliki Ivo Andrić. I bio je u pravu. Mogli smo čuti raznorazne priče sjedokosih i premudrih hercegovačkih čestitih starina, o slavi ovdašnjih stočarskih i poljoprivrednih proizvoda, o zlatnim vremenima kada su na evropskim kraljevskim, ali i komunističkim dvorima, bili izuzetno traženi i cjenjeni hedonistički i gastronomski delikatesi iz Hercegovine.

Litografija objeda u carskom domu - jasno se vidi da je na carskom dvoru služena lozovača iz Popovi i Vranac iz Trebinja
Litografija objeda u carskom domu – jasno se vidi da je na carskom dvoru služena lozovača iz Popovi i Vranac iz Trebinja

Mi mlađi, nadobudniji, uvjereni slijepo u istinitost svojih stavova, držali smo te priče za obične samohvalisave opsene i besmislice. O, kako smo bili u krivu! A smijali smo se tim pričama koje su kazivale da su veliki dio svog dragocjenog vremena, car Franja Josip, Kralj Aleksandar i Josip Broz Tito, trošili na nabavku i uživanje u hercegovačkim specijalitetima.

Sada slijedi jedan odlomak iz tajnih i neobjavljenih memoara cara Franje Josipa Prvog. Priča je potvrđena iz više pouzdanih izvora, ali nećemo ih navoditi da neki zlonamjernici ne bi svojim prljavim i zakulisnim postupcima obezvrijedili, i ruglu izvrnuli, te svako pravovaljane izvore.


Stari Franc Jozef, ćesar švapsko mađarski, nervozno se vrpoljio u stolici.

– Majn got! Her Paul, ne mogu više sjediti. Za ime božije. Tako je dosadno!

– Kako vam volja, Vaša carska ekselencijo. Zapovedate li da prestanemo? – pristojno je upitao Paul Jovanovitz, omiljeni carski moler, koji je izrađivao već šesnaesti po redu portret slavnog apostolskog cara Franje.

– A kako bih popušio jednu dobru cigaretu, moj dragi her Paul!

– Vaša carska visosti, bi li vam odgovarala moja turska mješavina. Nabavlja mi je her Stefan, što drži prodavnicu u Ringštrase ulici?

– Dragi moj her Paul, pa to je obična ćusina!

– Ordonans! – glasno je pozvao Car.

Kršni ordonans, major Fon Ditrih, obučen u gizdavu husarsku odoru i sa dragonskom kacigom, besmisleno ukrašenom šarenim perjem, za sekund se stvorio pred carem i salutirao:

– Vaše Veličanstvo, servus!

– Dragi moj Ditrih, skokni do Pratera i vidi švercuje li tamo još onaj Todor duvan. Znaš onaj dugajlija, što žmurimo na njegov sitni kriminalni obrt jer ima dobru robu. Kupi nekoliko fišeka; dva, tri, ne više. Odavno nije bilo jugovine, sprpiće mi se ako potraje. Prokleti švercer skupo naplaćuje robu a jedini zna tajnu formulu kako sačuvati optimalnu vlagu duvana!

– Na zapovjed, s mjesta, Vaše visočanstvo! – salutirao je Fon Ditrih, zatim izveo teatralni okret nazad, a onda silovito pojurio ka Prateru.

– Ne zaboravi da uzmeš i paklo papirića – riječkih! I to broj 11, nemoj slučajno da ti uvale broj 22! Onda miris papira guši duvansku aromu.

Samo pola sata kasnije, njegovo carsko i apostolsko visočanstvo Franja i njegov omiljeni ličilac Paja, zadovoljno su otphuivali kolutove dima, pućili usne i širili nosnice.

– Šta sam ti rekao, moj dragi her Paul! Prvoklasna roba, prvoklasno hedonističko iskustvo!

– Zaista, Vaša visosti, zaista… Nezaboravna aroma! Pogledajte samo kako pucketa!

Car Franja i carević Rudolf, snimljeni prilikom jedne od brojnih lovačkih ekspedicija u okolini Gacka
Car Franja i carević Rudolf, snimljeni prilikom jedne od brojnih lovačkih ekspedicija u okolini Gacka

– Tajna je, moj vrli her Paul, u ovčijem đubretu. Tako ti seljaci dole oko Trebinja tretiraju oranice prije sadnje. A sada je vrijeme i da nešto popijemo! Slažete li se, her Paul?

– Doista Vaše carsko veličanstvo, mogao bi popiti neki francuski konjak.

– Dragi Jovanoviću, pa nemojte molim vas biti smiješni. Pa ti Francuzi su obični prevaranti i trovači! Pa koliko oni proizvedu samo tih visoko precijenjenih boca konjaka?! Pa za te količine trebala bih im teritorija šest puta veća od Francuske i svih njenih kolonija zajedno! Ordonans!!! – uzviknuo je ponovo car Franja.

– Servus, Vaše veličanstvo! – salutirao je za milisekundu major Fon Ditrih.

– Ditrih, otiđi do mojih ličnih zaliha žestokih pića. Pazi da te Ferdinadovica Sofija ne vidi. Često mi opustoši zallihe kad ih namiriše. Uzećeš providnu bocu, bez etikete i sa čepom od plute. Skloni je pod odoru i uz put pokupi u kuhinji dvije male čaše od 0.03 decilitra. Iz njih je nezaboravan osjećaj piti šnaps!

Desetak minuta kasnije, pomalo nacvrcani i opušteni, car Franja i njegov omiljeni portretista Paul, veselo su razgovarali.

– Šta sam ti rekao, moj dragi her Paul. Božansko piće!

– Zaista, Vaše veličanstvo, piće dostojno Olimpa! Seljaci u Banatu ga zovu rakija, ali ni blizu nije dobro kao ovo. U ustima ga gotovo i ne osjećate, kroz grlo reže, ali kad dođe u želudac, po čitavom tijelu razlije se osjećaj nevjerovatne topline i miline!

– Tajna je u tome, moj dragi her Paul, da ti seljaci u Popovom Polju nemaju šećera ni za čaj, pa ga ne sipaju ni prilikom destilovanja u grožđe. Zemlja im je škrta, pa im je grožđe slaborodno, ali vrhunskog kvaliteta… nažalost – sjetno reče car Franja, pa nastavi:

– Ovo mi je poslednja boca. Nekoliko sam ih dobio onomad kad sam presuđivao u nekom sporu oko nekakve opštinske zemlje u Popovu, pa su mi kao mito izvjesnu količinu poslali seoski knezovi. Sve sam ih pozatvaro, ali piće sam zadržao, moj dragi her Paul. Obični prostaci, ali prave vrhunski šnaps! A što ga više pijemo, her Paul, crijeva mi se sve više bune. Odličan je ovo aperitiv! Šta kažete, dragi moj šampione akademskog realizma i manirizma, da nešto sitno i prezalogajimo?

– Vaša visosti, pretpostavljam da nas očekuje neko izuzetno gastronomsko iskustvo?! Neću više ništa da vas pitam, vjerujem u vaš carski sud!

– Ordonans! Zovi Merćepa i donesi najnoviju topografsku kartu Carstva!

– Servus, Vaše veličanstvo!

Nekoliko minuta kasnije, car Franja, vrli her Paul, izumitelj Merćep i vjerni ordonans Fon Ditrih, grozničavo su lupama tražili nešto po topografskoj karti.

– Majn Got!!! Bančići nisu ucrtani na karti! Strijeljaću sve one glupake iz kartografskog zavoda! Slušaj, Merćep, sješćeš u ono tvoje leteće sokoćalo… kako ga ono vi nazivate, her?

– Aeroplan, Vaša preuzvišenosti!

– Ateriraćeš negdje kod Ljubinja. Mora da ima neka ravnica pogodna za slijetanje. Tu unajmi neke skaute da te odvedu na Bančiće. Tu ćeš kod seljaka kupiti jedno žensko jagnje! Ali da nije teže od dvadeset kilograma žive vage. Sisavče tako reći. Fon Ditrih će ti dati dvadesetak kruna da platiš. Sve donedavno, tim barbarima sam slao đinđuve, ogledalca, perlice… Ali šta ćeš, i oni se polako civilizuju i shvataju vrijednost novca. I da, ne zaboravi da im kažeš da ga zakolju i oderu! Džigericu možeš zadržati.

Dok je Merćep hitao nebeskim prostranstvima ka Hercegovini, jureći brzinom od čitavih 50 kilometara na sat, car Franja je davao uputstva ordonansu Fon Ditrihu.

– Ne želim nikakve egzotične začine, Fon Ditrih! Samo krupna Paška so! Zanoveti nema, nije uspjela da se primi u mom parku u Šenbrunu. Posjeci par mahagonija, naloži dobru vatru i kad se stvori dobar žar, već pripremljeno jagnje na ražnju stavi na laganu vatru. Dobro podesi časovnik i posle četiri sata pečenja, skini ga! Sačekaj jedno vrijeme da se ocijedi, a zatim ga rukama raskomadaj. Poslužićeš nam ga tako na običnoj hartiji. Usput, svrati u botaničku baštu i načupaj nekoliko strukova mladog luka!

– Razumijem, Vaše veličanstvo! Jurim!

– Juri kao strela koja prestiže munju, dragi moj Ditrih!

Nekoliko sati kasnije, car Franja i maestro Paja, zadovoljno su se baškarili na otomanima carske rezidencije.

– Nevjerovatno! Nevjerovatno! Vaše carsko veličanstvo, ovo je bilo… nemam riječi da opišem! Tako slasno, sočno, meko! Usta vam i ne trebaju, samo mrdneš uhom a ono samo klizi!

– Šta sam vam rekao, moj dragi her Paul, neprocjenjivo! Htio sam da odbijem okupaciju Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu, ali se onda sjetih da mi je pokojni Meternih, bog da mu dušu prosti, pričao nešto o jagnjetini sa Bančića. Tajna je moj, dobri her Paul, u tome da ti seljaci nemaju žita ni za sebe, a ne da još sa njim tove jaganjce! Jagnje pojede samo ono što nađe u prirodi. A priroda je, u tim siromašnim krajevima, bogata samo aromatičnim biljem koje daje ovako delikatan i specifičan okus!

– Vaše carsko veličanstvo, smijem li da nešto predložim?

– Samo recite, moj dragi Jovanoviću.

– Posle ovakvog obroka, red bi bio da popijemo i neko vino. Smijem li vam predložiti da pošaljete Ditriha u moj atelje. Tamo imam nekoliko butelja prvoklasnog Rizlinga iz mojih vinograda kod Vršca?

– Hahaha! Moj dragi her Paul, ne budite djetinjasti! Ali vaš Rizling i kad je najbolji nije ništa drugo doli ocat! Ditrih!

– Servus, Vaša carska i apostolska, te preuzvišena visosti!

– Smanji priču i pusti se tih ulizivačkih pangerika, nego pohitaj u podrum i donesi jedno burence Vranca iz mojih carskih vinograda u Trebinju! Ovakva hrana traži i specijalno vino, moj Jovanoviću. Ovaj Vranac bi samo trudnicama trebalo služiti!

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora