Anđelka, Jovanka, video bim i sedam minuta za novinare

Popularna Anđelka Prpić, koja se širom regiona proslavila u partnerskom sitkomu sa Andrijom Miloševićem, sinoć je u pozorišnoj dvorani Kulturnog centra Trebinje odigrala predstavu ”Šta me snađe” po tekstu Nebojše Romčevića i u režiji ”nadrealiste” Branka Đurića Đure. U jednoipočasovnoj komediji, koja je većim dijelom koketirala sa onim što Amerikanci zovu ”toilet humour”, publika koja je do posljednjeg mjesta ispunila salu, gledala je Anđelku Prpić koja je tumačila samu sebe u ulozi pripovjedača, zatim nesnađenu bankarsku službenicu Jovanku Jakovljević te plejadu likova koji su projektovani putem video bima. Puna pozorišna sala je izuzetak koji potvrđuje pravilo da pozorišna publika u Trebinju ne postoji, a pošteno gledano, sinoć je nije ni bilo, jer je zapravo televizijska publika pohrlila da vidi Anđelku Prpić. 

Da ne bude zabune na samom početku, predstava ”Šta me snađe” jeste ”tezgaroška” predstava ali ta tezga nije ona tezga kao što su recimo ”Kursadžije” tezga. Ali je ipak tezga i tako je treba posmatrati. Nema glumca ili glumice koji ne bi iskoristio pet ili nešto više minuta slave pa pokušao zaraditi ekstra prihod ovakvom ili sličnom predstavom. Anđelka Prpić nije i ne treba da bude izuzetak. Treba reći da je autorski tim zaista respektabilan, trojka koju čine scenarista, reditelj i glumica čine dobar i čini se, uigran tim. To nije sporno. U ovoj predstavi sporne su stvari koje nisu pozorišne, i one koje jesu pozorišne ali im u pozorištu ne bi trebalo biti mjesta. Ono što nije pozorišno su likovi u koje se Anđelka transformiše čineći to uz veliku pomoć, može se reći, filmske tehnologije. Snimljeni igrani segmenti, sa sve šminkom, enterijerom i onim što se u filmskom svijetu naziva dubl jeste funkcionisalo samo zahvaljujući rediteljskom lukavstvu. Iako se ne može pričati o pozorišnoj transformaciji, može se reći da je Anđelka dobro i manje dobro odigrala likove koji su projektovani putem video bima.

S druge strane, u tekstu se u više navrata previše objašnjavalo publici u introspekciji potcijenjujući publiku konstantnim pitanjima da li je to što gledaju jasno i da li mogu pratiti predstavu. Vremenom je počelo smetati, jer u ovakvoj predstavi se to ne očekuje u tolikoj mjeri, samim tim što se ipak radi o prilično prizemnom konceptu i humoru. Da smo prisustvovali Handkeovom komadu ”Psovanje publike”, to bi bilo potpuno opravdano, štaviše, zahtjevalo bi još. Ali nismo. Banalno je publici objašnjavati da će glumica kad ima dužu suknju igrati naratora, a kad podvrne suknju, transformisaće se u Jovanku Jovanku Jakovljević, te da će kada stavi policajsku kapu biti, zamislite, policajka, i da će svi ostali likovi biti reprodukovani putem bima. Nakon čega je slijedilo više puta pitanje upućeno publici da li će to uspjeti ispratiti, te kako nije toliko komplikovano koliko djeluje. A zapravo je jasno k'o dan. Interakcija sa publikom je bila dosta dobra, ako ne i najbolji dio predstave. Zapravo, najsvijetliji momenti komada ”Šta me snađe” bili su segmenti na tragu ”komedije s nogu” u kojima je Anđelka Prpić zaista briljirala.

Jovanka Joka Jakovljević, bankarska službenica, pretjerano lijepa i zgodna ali ne pretjerano pametna, odlazi na seminar kao zamjena i tu počinju njene moralne dileme. Mita, sin direktora banke, plejboj koji zloupotrebom tatinog položaja dolazi do kreveta brojnih službenica, obećavajući im unapređenje na poslu, ”baca udici” Jovanki. Jovanka je u panici, ne zna šta da radi te odlučuje da se posavjetuje sa mamom, prijateljicom, kumom, bakom, psihološkinjom, a tu je i njena savjest u likovima anđela i đavola. Iako na prvu djeluje kao ”fufica”, Jovanku redom savjetuju da legne sa direktorovim sinom, a ona svojim odbijanjem pokazuje da je zapravo jedina moralna, na šta u startu ništa nije upućivalo. Predstavom pršte seksualne konotacije i toaletni humor, a primjera radi, kada se požali baki i zatraži joj savjet, baka koja pasionirano gleda Đokovića, savjetuje je da nije sapun da se potroši. Ova i slične fore su nailazile na najbolji prijem kod publike, dok neki segmenti u tekstu koji ukazuju na dublji problem društva su prolazili gotovo nezapaženo.

Reditelja Branka Đurića publika nije vidjela sinoć ali ga je mogla čuti u segmentu Jovankinog razgovora sa psihološkinjom, gdje je Đuro svoj glas posudio njenom mužu koji prekida razgovor zahtjevajući od supruge psihološkinje da mu servira ručak. Iako je ova predstava deklarisana kao monodrama, ona to zapravo i nije. Nije, kako zbog prisustva video bima i dijaloga koji Jovanka vodi sa sagovornicima putem mobilnog telefona, a kako se Jovankin muž Draganče pojavljuje u par navrata, i to ovu predstavu ne karakteriše kao monodramu.

Publika je nesumnjivo uživala u nečemu što bi se možda najbliže moglo nazvati sitkomom na daskama koje život znače ili ”masovnom monodramom”, kako neko reče. Ono što je sinoć, po ko zna koji put, bilo neprihvatljivo je prisustvo velikog broja djece koja su došla sa roditeljima, uprkos upozorenju na plakatu da predstava nije prikladna za osobe mlađe od 16 godina. To je primijetila i Anđelka Prpić pa je u nekoliko navrata skrenula pažnju na to, trudeći se da to provuče kroz šalu, jer na takve stvari, da bi se doprlo do gledaoca, najbolje je ukazati baš tako. I taj detalj je dosta rekao o današnjem vremenu u kojem je djeci omogućeno da gledaju sve i svašta, bez obzira na upozorenje na roditeljsku pažnju. Prisustvo djece na sinoćnjoj predstavi svakako nije najgore u poređenju sa sveprisutnim rijalitijima i paradama šunda i kiča u dječijim glavama. Štaviše, uprkos upozorenju za roditelje, siguran sam da im je, s obzirom šta sve komzumiraju na i sa televizije, predstava ”Šta me snađe” došla kao crtani film.

Dakle, televizijska publika je sinoć u pozorišnoj sali gledala televizijsku predstavu. Anđelka Prpić, protagonista ovog komada je uz brojne olakšice koje joj je nudio tekst ali i rediteljski koncept, odigrala energično, na momente beskrajno šarmantno i nešto manje duhovito na radost brojnih ljubitelja serije ”Andrija i Anđelka” ili ”Žene sa Dedinja”. Ono što je na samom kraju ostavilo gorak utisak, bar što se tiče tzv. sedme sile, je odnos producenta predstave, Ganeta Pecikoze, prema okupljenim novinarima. Naime, nakon predstave, Pecikoza je bdio nad novinarima, poput stražara, upućujući ih da će se Anđelka pojaviti i dati izjave. Kako je predstava završila u 22 časa i koji minut, novinari su čekali dvadesetak minuta, pojavila se Anđelka koja je bila vrlo raspoložena za saradnju sa novinarima. Pecikoza je sve vrijeme kružio okolo, da bi poslije cirka sedam minuta i dvadeset sekundi viknuo: AJDE, DOSTA JE, GOTOVO, EVO GA POLA JEDANAEST ĆE SAD, nakon čega je Anđelka u sred rečenice prekinula uslišivši želje producenta. Ono što bi trebala biti osnovna kultura je da se novinarima u gradu koji je maksimalno podržao predstavu ”Šta me snađe” izađe u susret a ne da se naređivački prekida, nadmeno i potcjenivački. Tako je objedinjeno potcjenjivanje publike i novinara, a gest producenta predstave nije srozao njega već Anđelku, koja je, ponavljam, bila vrlo raspoložena za davanje izjava i da nije bilo intervencije, siguran sam da bi vrlo ljubazno izašla u susret svim pripadnicima sedme sile. Kada se neko postavi tako kako se sinoć postavio Gane Pecikoza, procjenjujući da je sasvim u redu da novinari bezmalo pola sata čekaju da bi uzeli izjave koje će biti ograničene u nekih sedam minuta, onda je potpuno legitimno da ne napišem riječ od onoga što je Anđelka pričala, jer, da oprosti Anđelka, to je najmanje što je producent predstave ”Šta me snađe” zaslužio. Na stranu to što je kružio oko novinara i ”klijenta” kao hijena prekinuviši, mimo Prpićeve volje, komunikaciju sa medijima. Estradni menadžer i producent u svijetu pozorišta se ne može drugačije ni ponašati. Neka oproste i Romčević i Đuro. Anđelka mu je, nadam se, već oprostila.

Igor Svrdlin

Autor